letješe uplašene ptice
nad drvećem povijenim rukama vjetra
klanjajući se zemlji
onoj istoj sa srpanjskim borama
i poslije natopljenoj suzama pokajnicama
i žednoj
i suhoj
uz more široko
dok je hrid čuvala toplinu sunca
koje već odavno zašlo je za mladost
slušah kako kroz zvuk violine
probija čežnja
i rasipa dušu u vihore
graktanja odlazećih ptica dopuniše tišinu
sve ostalo je u procjepu pješčanika
kada spustio si usne na ledene sante
i otopio srce do kraja