To što mogu reći kad sam ušla u carstvo grijeha i bila u leglu poroka je da ne vjerujem u svijet ljudi što izrasta bez kušnje, demonske kušnje kakve u krilu čovjeka izvode vješte plesačice.
Uhvati me neko ludilo pa ga ne puštam!
Iskušavaju ga sa trideset i dvije čarolije žudnje. Ne uspijevaju. Zatim šezdeset i četiri. Uzalud.
Blaženo ljudsko biće ostaje kamen dok ne iscrpi sve čarolije.
Da bi vjerovao u čaroliju, moraš i sam biti začaran.
Ja, koja sam doživjela tolike okrutnosti, – a ponajprije poniženje i ništavnost tijela poraženih žena – odbacivala sam jedini grijeh koji je potvrdio nauk. Žudnja može poraziti čovječnost u ljudskom srcu na njezinom terenu. Ubojstvo zbog požude bespredmetan je zločin. Krepkost kojom silovita okrutnost zagriza u kožu smrtnice: kakav to samo predstavlja simbol vječnosti i ništavila! Da ljudsko biće podlegne iskušenju, slikovitost te suprotnosti u krajoliku gdje zalaze i vampiri i ljudi, premetnula bi se u istinitu stvarnost.
Podupireš ono što ne možeš ili se ne usudiš biti, a istomišljenike gaziš jer te podsvjesno previše podsjećaju na tebe.
Neučinkovitost iskušenja i nemogućnost opiranju požudi baca ljagu na prosvijetljene duhove u bezdanu Ništavila gdje se odriču Života mada nije manje ništavan nego tek sočniji.
I sve počiva na strahu.
Smjelost duha raskrinkava postojanje, a ja oprezno zatim kročimo po njegovim mrvicama!
Postali smo instant nezadovoljnici, što ne nađemo na prvoj stranici, a druga ne ne treba ni biti napisana.
Kažnjavamo svoju odvažnost i drsko traganje za istinom, a naša se duša raznježi nad ostacima nečega što je nagrizla grabežljivost ljudskog uma.
Red kukavičluka, red malodušja s namazom lijenosti i eto ti neprobavljivog društva.
Odnos političara na vlasti i ostalog puka u državi gdje provode svoju politiku je krimić u kom se zločinac rijetko privede i još rjeđe osudi.
Ovakav život, u kojem žene ne rađaju i čitav dan kenjkaju o politici, a muškarci plažu nad sudbinom džinovskih kornjača že nas uništiti ...
Sve je uzalud mada kad ih netko opljačka većina ljudi želi naći lupeža i vratiti oteto, ali… ali razbojnik se vješto prikriva.
Ah život je jednostavno takav: živiš ga unaprijed, a shvaćaš unatrag.
Lopov stalno smišlja uvijek novi način da se dokopa plijena dok u busiji vreba žrtvu – to je ta njegova politika. Pljačkaš je žilav i uporno nam nameće svoju politiku jer, izgleda, da mu nije moguće obuzdati zločinačku narav. Ja postavljam samoj sebi pitanje: je li ipak ostvarivo nemoguće pa na ovom naprednom stupnju razvoja suvremenog društva uništiti kradljivce i lažove na vlasti? A umjesto odgovora stiže SMS-poruka mog voljenog:
„Tu sam za tebe onoliko koliko si i ti za mene.“
Post je objavljen 27.02.2014. u 17:29 sati.