Pregled posta

Beskrajna masa, navodno dva milijuna ljudi, okupila se na pogrebu, u svibnju 1885. u Parizu, da bi se oprostili od jednog od najvećih Francuza i ne samo svojega doba, i ne samo Francuza – Victora Hugoa, glasovitog romanopisca, pjesnika, dramatičara, esejista, aktivista... Disciplinirano pišući svakoga jutra stotinjak stihova ili dvadesetak stranica proze, Hugo je stvorio grandiozno djelo, apsolutno relevantno i danas. Uz Jadnike i Zvonara crkve Notre-dame, privilegirano mjesto u njegovu iznimnom opusu svakako zauzima fiktivni dnevnik mladog pogubljenika Posljednji dan na smrt osuđenoga (1829). Uputivši ga »svakomu tko sudi«, autor u njemu otvoreno zagovara ukinuće smrtne kazne, pitajući svoje suvremenike: »Zar u Francuskoj nema dovoljno zraka da svatko može disati?« Potresne stranice ovoga omalenog bisera svjetske književnosti, po vlastitu su priznanju, izvršile dubok utjecaj na književne veličine kao što su Camus, Dickens i Dostojevski, a potonji ga je ocijenio kao »Hugoovo remek-djelo«.

»Ono što pišem možda neće biti nekorisno«, povjerava se i preispituje na smrt osuđeni, »taj dnevnik mojih patnji, iz sata u sat, iz minute u minutu, muka za mukom, budem li imao snage voditi ga do trenutka kad će mi fizički biti nemoguće nastaviti; ta priča, nužno nezavršena, ali u najvećoj mogućoj mjeri potpuna, o mojim osjećajima, zar neće sa sobom donijeti veliku i duboku pouku?« Ove potresne stranice, ispunjene omašnim strahom i stravom pred nemilosrdnom neminovnošću, ali i dubokom plemenitošću i samilošću, napisane su nenadmašnim stilom velikog pripovjedača!