OD STOTINA ljudi koji su prisustvovali prvom evanđelističkom skupu Williama Branhama u lipnju 1933. godine, većina ih se nakon večernjih skupova u šatoru vratila svojim crkvama. Ali neki novoobraćenici Kristu nisu prethodno pripadali nekoj crkvi. Mnogi od tih ljudi su počeli dolaziti na Billyjeve redovne nedjeljne službe. Unajmljena dvorana Masonic Hall ubrzo je postala premala da bi se ljudi udobno smjestili, što je Billa primoralo potražiti drugu zgradu.
Na križanju Osme i Penn ulice u Jeffersonvilleu, nedaleko od mjesta gdje je živio sa svojom obitelji, cesta je obilazila malu, plitku baru obraslu ljiljanima. Hodajući kući od dvorane Masonic Hall, Billy je kleknuo u grm kužnjaka na rubu te bare kako bi se pomolio o svom novonastalom problemu. "Gospode, što da napravim? Gdje želiš da se ova crkva preseli?"
Zagledao se u okrugle, zelene listove ljiljana koji su plutali na vodi poput tanjura. Kako su divni ti cvijetovi, neki ružičasti, neki bijeli. Ljiljani su ga oduševljavali kako kreću iz takvog mulja i blata na dnu bare, probijaju se do sunčeve svjetlosti i na kraju su tako čisti i zadivljujući. To je Billa podsjetilo na njegov vlastiti život koji je nedavno izašao iz blata grijeha na sunčevu svjetlost ljubavi Isusa Krista. Kako je divan Gospod koji je mogao učiniti takvo čudo. Tada mu je sinulo, poput otkrivenja odapetog s Božjeg prijestolja: tu će biti njegova crkva – upravo tu gdje je bara ljiljana. Billy je ustao i prošao kroz trsku na rubu bare. Srce mu je uzbuđeno kucalo. Da, to će biti savršeno. Mogao bi sagraditi…
Prije nego se žbuka njegovog otkrivenja osušila, oko njegovih su ušiju već počele padati cigle sumnje. Kako može kupiti ovu zemlju i sagraditi crkvu kad jedva ima novca za sebe, svoju majku, braću i sestre? Bio je siromašan čovjek i propovijedao je zajednici siromašnih ljudi za vrijeme jedne od najgorih ekonomskih kriza u ovoj zemlji. Mnogi ljudi u njegovoj zajednici nisu bili zaposleni. Financiranje izgradnje crkve činilo se nemogućim snom. Ali ipak, ako je to otkrivenje zaista bilo od Boga, onda postoji nekakav način…
Bill je o tome porazgovarao s članovima svoje zajednice. Začudo, zajednica je dajući svoje oskudne priloge skupila dovoljno gotovine za kaparu. Dali su izraditi nacrt, osigurati kredit i isušiti baru – sve u nekoliko tjedana. U srpnju su nasuli temelje i na gradilište dovezli betonske blokove. Ali prije nego su postavili drugi sloj betonskih blokova, Bill je htio održati kratku svečanost posvećenja tijekom koje će postaviti kamen temeljac na pravokutan temelj.
To jutro kad će se održati ta svečanost, Bill se probudio oko šest sati. Vani su ptice pjevale kao soprani, dok su pčele zujale kao tenori. Stablo kozokrvnice ispod prozora njegove sobe na drugom katu ispunilo je njegovu sobu mirisnim parfemom ljeta. Bill je dugo ležao u krevetu s rukama iza glave uživajući u radosnom trenutku, razmišljajući: "O, veliki Jahve, kako si Ti divan. Prije samo nekoliko trenutaka bio je mrak, a sad je izišlo sunce i sva se priroda raduje. Uskoro će se i duhovan svijet, koji je zbog grijeha toliko hladan i mračan, radovati jer će sunce pravde ogranuti sa zdravljem u zrakama."
Dok je tako ležao, unutarnji glas ga je pozvao da ustane. Bill je ustao iz kreveta i stao licem prema prozoru. Odjednom je osjetio neopisivu prisutnost u sobi, poput pritiska – ali ne lošeg, prijetećeg pritiska. Ova je prisutnost izazvala sveto strahopoštovanje kao da se približio sam Gospod. Bill je pogledao tri zida u svom vidokrugu. Soba se činila praznom. Okrenuo se pogledati iza sebe i odmah je utonuo u viziju.
Post je objavljen 26.02.2014. u 13:20 sati.