Glina i
čovjek
bili bi isti
da nema riječi.
Izgovorene,
napisane,
pročitane,
pogledane,
poslušane,
prepričane,
prevedene
prešućene.
Riječ ljubim,
više tuđe
nego svoje
obje
su moje.
.
U meni,
dugi niz godina,
riječi su snivale,
bile su tek sjeme
.Čekale su,oluju,
da proklijaju
,da se upupolje,
i ubrane,
drugima poklone.
Sunčani dani nisu dovoljni,
za riječ,
i kiša treba.
Kao skarabej,
(Khepri mi bahato se čini)
kotrljam
i valjam
i valjam
i kotrljam
riječ kao sunce
iznova,
iznova,
iznova,
iznova
Sve,
izvan naše dimenzije
je
vječnost.
Post je objavljen 26.02.2014. u 12:04 sati.