htjela bih u dogledno vrijeme
> raditi glazbu
> raditi filmove
za to moram
> smisliti koncepte
koji moraju doći
> iz inspiriracije života
odlučila sam večeras ostati doma i ne otići na druženje s prijateljima i pisati poeziju. moram početi negdje, ako ne počnem negdje neću nikad početi.
tako mi se čini da sve stvari koje mi se događaju, koliko god rijetke bile, ostavljaju neke energetske reperkusije u mom biću koje onda vibriraju potajno i potiho još dugo vremena nakon što ti događaji prođu.
i zavibriraju tu i tamo i onda opet šute dok sam ja u svjesnosti i tako. ali ti čvorići svugdje negdje stoje po mom tijelu, vrlo potajno i skriveno. (a nekad glasno i gladno, zahtijevajući da se migoljim u svom postojanju u nervozi i zaletavam se u zablude da ja tu nešto mogu promijeniti.. ne možeš, draga)
i onda si mislim, bolje da ih porješavam. ma čak mi i nije toliko do rješavanja, jebiga život, koliko da ih zapakiram u nešto. kad su već tu htjela bi ih iskoristiti za nešto.
popravljala sam jednu jedinu pjesmu koju sam napravila dosad, danas.. malo.. micala jeku. i skoro pa da sam koncept tekuće fantazije ostvarila. skoro. ali nisam. moram priznati da nisam.
postoji puno još prostora da ju ostvarim. taj tekući đir još me drži. tako volim kad se prelijeva.
drugi đir koji mi je u zadnje vrijeme ušao u svijest je iscijeliteljska moć glazbe.
nekako mi neki ritmovi dublje ulaze u utrobu nego drugi, neki instrumenti drukčije pogađaju slojeve svijesti nego drugi. glazba nije samo za pozadinu, glazba je toliko više od toga, ima moć ozdravljanja
psihe i emocija i regeneracije cijelog tijela
a kamoli kad se u sve to uključi ples i mili moji tribal jamovci najbolje znaju
kako se uzavrela užegla energija stvori u trenutku kad svi sudjeluju i svi plivaju kroz nju
htjela bi složiti nešto s tekstom koji poziva na revoluciju, osvrće se na odvratnost sustava i radi paralelu s nekim energetskim čvorićima koji su mi se paralelno stvarali kroz promišljanje o ovim temama. i sad ih sasvim podsvjesno povezujem s tim, radi se naravno o emocionalnim previranjima
antifašistu kojega se nekad sjetim kao davnog ljubavnika koji je otplovio u treći svijet, u potrazi za bogatstvom-
a zapravo je otplovio tj odjahao unutar vlastite psihe, ali nema veze
otići ne moraš tijelom da bi otišao.
zasjeni mi to srce kao da ga netko poklopi crnom tkaninom a sjećanja sijevaju u glavi obasjana munjama na sekunde. čudno je.
e to su ti čvorići. šute pa dreče, vrište, kolju.
i stvarno, zadnje što želim je zanemariti ih, a ipak ne postoji način da normalno živim a da ih ne zanemarujem. i onda moram i onda ne prođu dugo i vibriraju mojim bićem na vrlo ne-kul način.
dakle umjetnost
čeka se dan da nema ni toga nikako nikad...
~~~
razbolila sam se opet, nakon što sam bila nesretna. nakon što sam mislila da mogu nešto promijeniti. tijelo je tako očito ovisno i vezano lancima za psihoemocionalno stanje individue da me to zaprepašćuje.
svaki put kad se razbolim razmišljam kako je to najgore i kako cijenim biti zdrava. kako volim biti zdrava.
Post je objavljen 25.02.2014. u 20:39 sati.