20. veljače
Sveti ELEUTERIJE, biskup (456.-532.)
U divnoj katedrali Naše Gospe u Tournaiu, u Belgiji, čuva se kovčeg u kojem se čuvaju posmrtni ostaci sv. Eleuterija, prvog biskupa Tournaia. Na kovčegu se nalazi lijepo izrađen reljef sv. biskupa, odjevena u biskupski ornat. U jednoj ruci drži pastirski štap, a u drugoj svoju katedralu. Reljef potječe iz XIII. stoljeća.
Biskup Eleuterije živio je i biskupovao u burnom razdoblju seobe naroda, za vrijeme provale Franaka. Biskup je bio od godine 484. do prvih godina VI. stoljeća. Kako se iz tog nemirnog vremena sačuvalo malo pouzdanih dokumenata, to o njemu ne znamo gotovo ništa. Pučka mašta, a i neki pisci, stvorili su o njemu mnoge anegdote. U latinskoj patrologiji pripisuju mu se neki govori, molitve te ispovijest vjere u Presveto Trojstvo. No nije sigurno da li je baš on autor tih spisa.
Ubio ga je 532. godine arianski heretik dok je izlazio iz svoje crkve.
Unatoč nesigurnim podacima o njegovu životu narod ga ipak mnogo štuje i u Tournaiu i u Flandriji. Blagdan mu se slavi na današnji dan.
21. veljače
SVETI PETAR DAMIANI (1007-1072)
Petar Damiani (poznat kao i Petar Damjanski) rođen je 1007. godine u talijanskom gradu Raveni. Rano u životu ostao je bez roditelja pa su mu početne godine života bile teške. U svojoj sestri Roselindi pronašao je drugu majku, dok je u bratu Damjanu pronašao drugoga oca. Na bratovu uspomenu uzeo je ime Damiani, što znači Damjanov.
Uz bratovu veliku pomoć uspio se školovati. Studirao je u rodnome gradu – Raveni, te u Faenzi i Parmi. Školovao se u tzv. „slobodnim znanostima“, među koje je pripadala i umjeće lijepog izražavanja, stekao je izvanrednu sposobnost u vođenju polemike, te je tako postao profesorom elokvencije i govorništva, a tada je odlučio promijeniti život.
Petar Damiani jedan je od najvećih Crkvenih reformatora svojega vremena. U njegovo vrijeme Crkva je bila obilježena sa simonijom (kupovanje dužnosti u crkvenoj službi) te klerom koji je često i rado kršio obavezu celibata.
1035. godine Petar je postao željan samoće, razmatranja i molitve. Zbog toga se povukao u samostan gdje je postao redovnik.
Biskup Ravenne, baš poput Petara, borio se protiv dva zla koja su obilježila Crkvu, a za evanđeosku čistoću unutar Crkve.
Zbog toga je biskup Petra pozvao k sebi kako bi se zajedno borili za boljitak Crkve. Petar je u Ravenni uspješno djelovao. Uvidjevši to papa ga je pozvao da skupa organiziraju crkvenu reformu.
Paa je Petra slao na razne misije – u Milano, Cluny, Firencu, Francoforte, Montecassino, a .Petar je redovito postizao cilj zahvaljujući svojoj sposobnosti posredovanja.
Papa Grgur VII. i Petar su uspjeli su izboriti se za novo evanđeosko lice Crkve, uspjeli su okončati dugu i zamornu borbu za crkvene položaje.
Papa je nagradio Petrov trud te ga je proglasio biskupom Ostie, a potom i kardinalom. Petru su to više bile počasne titule. On se, naime, vratio u samostan gdje je živio kao običan monah.
Umro je u Faenzi u benediktinskom samostanu Svete Marije izvan gradskih vrata u noći između 22. i 23. veljače 1072.
U Božanstvenoj komediji Dante je Petra smjestio u sedmo nebo među kontemplativce. Opisao ga je u bijelom odijelu kako oštro šiba po pokvarenosti što se uvukla u Crkvu te je Petrov duh opisan kao posve zaljubljen u pustinjački život.
22.veljače
KATEDRA SVETOG PETRA
KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI. na općoj audijenciji, 22. veljače 2006.
Draga braćo i sestre!
Danas zapadna liturgija slavi blagdan Katedre svetog Petra. Riječ je o vrlo staroj tradiciji, potvrđenoj u Rimu od IV. stoljeća, kojom se zahvaljuje Bogu za poslanje povjereno apostolu Petru i njegovim nasljednicima. Riječ "katedra" doslovno označava biskupsko nepomično sjedalo, postavljeno u crkvu majku neke biskupije, koja se stoga i naziva "katedrala", te je simbol biskupove vlasti, a posebice njegova "učiteljstva", to jest evanđeoskog nauka što ga je on, kao nasljednik apostola, pozvan čuvati i prenositi kršćanskoj zajednici. Kad biskup preuzima odgovornost za mjesnu Crkvu koja mu je povjerena, on, noseći mitru i pastirski štap, sjeda na katedru. S toga će sjedala, kao učitelj i pastir, voditi hod vjernika u vjeri, nadi i ljubavi.
Koja je, dakle, bila "katedra" svetoga Petra? On, izabran od Krista kao "stijena" na kojoj će biti izgrađena Crkva (usp. Mt 16,18), započeo je svoje služenje u Jeruzalemu, nakon Uzašašća Gospodinova i Duhova. Prva "stolnica" Crkve bila je Dvorana Posljednje večere, te je vjerojatno da je u toj dvorani, gdje je zajedno s učenicima molila i Marija, Majka Isusova, posebno mjesto bilo namijenjeno Šimunu Petru. Nakon toga Petrovo je prebivalište postala Antiohija, grad smješten na rijeci Orontu, u Siriji, koji je u ono doba bio treće središte Rimskoga Carstva, nakon Rima i egipatske Aleksandrije. Petar je bio prvi biskup toga grada, što su ga evangelizirali Barnaba i Pavao i gdje se "učenici najprije prozvaše kršćanima" (Dj 11,26). Čak je i Rimski martirologij, prije obnove kalendara, predviđao posebno slavlje Petrove katedre u Antiohiji. Odande je Providnost dovela Petra u Rim, gdje je mučeništvom zaključio svoju trku u službi Evanđelja. Stoga rimska stolica, koja je primila najveću čast, primila je i zadatak što ga je Krist povjerio Petru, da bude u službi svih mjesnih Crkava za izgradnju i jedinstvo cjelokupnog Naroda Božjega. Rimska je stolica tako priznata kao ona koja pripada Petrovu nasljedniku, a "katedra" rimskoga biskupa počela je predstavljati katedru apostola što ga je Krist zadužio da pase čitavo njegovo stado. To potvrđuju najstariji Crkveni oci, poput primjerice sveti Irenej, lionski biskup, koji u svojoj raspravi Protiv hereza opisuje Rimsku crkvu kao "najveću i najstariju, priznatu od sviju;... utemeljenu i ustrojenu u Rimu po dvojici najslavnijih apostola, Petru i Pavlu"; te dodaje: "S ovom se Crkvom, zbog njezine osobite nadmoći, mora uskladiti sveopća Crkva, to jest vjernici koji se nalaze posvuda" (III, 3,2-3). Tertulijan, sa svoje strane, izjavljuje: "Ova Rimska crkva, koliko li je blažena! Sami su joj apostoli, svojom krvlju, ulili sav nauk" (Propis heretika, 36). Katedra rimskoga biskupa predstavlja, stoga, ne samo službu rimskoj zajednici, nego i njegovo poslanje u predvođenju čitavoga Naroda Božjeg.
Slaviti "Katedru" Petrovu znači, stoga, pripisati joj snažno duhovno značenje, te u tome prepoznati povlašteni znak ljubavi Boga, dobroga i vječnoga Pastira, koji želi okupiti čitavu svoju Crkvu i voditi je putem spasenja. Među tolikim svjedočanstvima Otaca, želio bih ovdje iznijeti ono svetoga Jeronima, preuzeto iz jednoga pisma napisanog rimskom biskupu, a osobito zanimljivo, jer izričito spominje upravo Petrovu "katedru", predstavljajući je kao sigurno pristanište istine i mira. Ovako piše Jeronim: "Odlučio sam se posavjetovati s Petrovom katedrom, gdje se nalazi ona vjera što su je usta Apostolova uzvisivala; dolazim sada tražiti hranu za svoju dušu ondje gdje jednoć primih odijelo Kristovo. Ne slijedim neki drugi primat, nego onaj Kristov; stoga se stavljam u zajedništvo s tvojim blaženstvom, to jest s Petrovom katedrom. Znam da je na ovoj stijeni utemeljena Crkva" (Pisma, I, 15,1-2).
Draga braćo i sestre, u apsidi bazilike Sv. Petra, kao što znate, nalazi se spomenik Katedre Apostolove, djelo zreloga Berninija, ostvaren u obliku velikoga brončanog prijestolja, podržanog kipovima četvorice crkvenih naučitelja, dvojice zapadnih, svetog Augustina i svetog Ambrozija, i dvojice istočnih, svetog Ivana Zlatoustog i svetog Atanazija. Pozivam vas da zastanete pred ovim dojmljivim djelom, kojemu se danas možemo diviti urešenom tolikim svijećama. Pomolite se ondje na osobiti način za službu što mi ju je Bog povjerio. Podižući pogled prema alabasternom vitraju što se otvara točno iznad Katedre, zazovite Duha Svetoga, kako bi uvijek svojim svjetlom i svojom snagom podržavao moje svakodnevno služenje čitavoj Crkvi. Za to vam, kao i za vašu pozornost, od srca zahvaljujem.
23. veljače
SVETI POLIKARP, mučenik (+ 155.)
Oko godine 190. sv. Irenej, lyonski biskup zapisao je o Polikarpu slijedeće: "Bio je učenik apostola te prijatelj mnogima koji su vidjeli Gospodina. Sami apostoli postavili su ga za biskupa Azije u crkvi Smirne". Polikarpa je za biskupa postavio sam sv. Ivan apostol. Bilo je to oko 100. godine. Bio je dobar pastir nepokolebljive vjere te veliki borac za Kristovu stvar.
Koncem 154. godine Polikarp odlazi u Rim kako bi s papom Anicetom raspravljao o danu Uskrsa. Iako se nisu složili, rastali su se u miru.
Sv. Polikarp je pretrpio mučeništvo na stadionu u Smirni 23. veljače 155. godine u dobi od 86 godina. Spaljen je na lomači. Kada su ga mučitelji htjeli prikovati za stup, a to se smatralo kao pomagalo, on je to odbio. Dok se vatra širila oko njega on nije sličio opaljenom tijelu nego je sjao poput užarene peći a istovremeno, po pisanju očevidaca, širio se miris tamjana ili koje druge ugodne tvari. Svojom je pojavom ulijevao poštovanje a čestim pisanjem hrabrio je crkvene zajednice da ne klonu u trenucima kušnji i progona.
24. veljače
SVETI MODEST, apostol Karantanije (+486)
(Čudi me da ga Pervan nije još "otkrio" jer su mi njegove opservacije o Slovencima genijalne)
Kad su se Slovenci doselili u krajeve koje danas nastavaju, susreli su se s kršćanstvom preko preživjelih starosjedilaca. Područje tadašnje Karantanije, današnje Koruške, papa Zaharija pridružio je misijskoj brizi salzburške biskupije. Slavni salzburški biskup sv. Virgilije oko g. 757. poslao je u Karantaniju biskupa Modesta s više vjerovjesnika. On je sa svojim suradnicima, bila su to 4 svećenika, u alpskim dolinama naviještao Evanđelje tamošnjim Slovencima. Nije imao stalnog sjedišta, već je bio biskup-misionar, koji je neprestano bio na putu. On je sagradio i glasovitu crkvu Gospe Svete na Gosposvetskom polju, nedaleko od Krnskoga grada, gdje su se ustoličavali karantanski knezovi. Ta je crkva postala duhovno središte odakle se svjetlo Evanđelja širilo u sve obližnje krajeve. Slovenci je još i danas štuju kao jednu od svojih narodnih svetinja. U toj crkvi nalazi se grob sv. Modesta, sagrađen u obliku preromaničkog oltara. U njemu se u drvenom lijesu nalaze svečeve kosti. I taj je grob još i danas u velikoj časti jer sadrži posmrtne ostatke onoga koji je bio neumoran apostol tih krajeva. On počiva u sjeni prekrasnog Gospina svetišta i čeka uskrsnuće tijela. Samo je svetište jedan od najznačajniji kulturno-umjetničkih spomenika Koruške. Nalazeći se u tom svetištu osjetio sam dah stoljeća, koja su njime prohujala, ali i pomlađenu svježinu sadašnjeg trenutka jer crkva djeluje kao mjesto o kojem se vodi ozbiljna briga i danas što, na žalost, nije baš uvijek tako i posvuda.
Neka sveti Modest, koji je za pokrštenje Karantanije bio presudna ličnost, i danas bude zagovornikom svih hodočasnika Gospi Svetoj i njegovu grobu! Neka po njegovu zagovoru kršćanstvo i danas bude živo i duboko usađeno kako u slovenskom narodu, tako i kod svih stanovnika današnje Koruške!
Kak svaki dan pronađem svece pa ih zaljepim....
Osjećam se ko onaj lik iz vica, koji kaže
"Sve što imam, sam ukrao. Jedino sam vozačku -kupio!!!"
Post je objavljen 25.02.2014. u 09:33 sati.