Kad sam uvečer izlazila, sljedeće poslijepodne, poslije susreta sa zatočenicom koja je istim autobusom došla na istu farmu… prolazeći pored vrata udovice u prizemlju, čujem je da pjevuši. Ona pati kao škrtica. Bit će također da škrtari u ljubavi prema bližnjem.
Maska vremenom sraste, zar ne?
Pitam se da li je voljela svoga muža? Da li je u stanju patiti zbog ljubavi u svom srcu i utopiti se u vlastitom očaju? Znam i odgovore: njoj je to nemoguće. Ona ima zakržljalu dušu.
Potrošene vrijednosti.
Nije kao ja češće kušala plodove smrti nego plodove života.
Ustvari ja nigdje i ne pripadam. Ja sam usamljenica…
Cvjetovi boli i tuge rascvali su se u vrtovima moje duše.
Nedostajanje lomi duh.
Ja nisam lakomo pružala ruke u želji da ih uberem niti sam grozničavo žudila za stradanjima. To se naprosto dogodilo.
Potonuo nisam jer ja to ne mogu… samo sam dublje zaronila.
Sanjala sam zaborav, zamišljala smiraj i spokoj u ništavilu gdje ništa se ne događa, a budila se u stvarnosti na valovima nabujalim u znoju straha. Zacijelo sam iznikla iz sjemena zlokobnog uroda. Kad želim osjeti treperenje života, u svom buđenju otkrivam da sam mrtva.
Jedino što sam uspjela naučiti od života to je prepoznati mjesto gdje ne pripadam.
Izlazim poslije zalaska sunca, jer i moj život je u dobi dana kada je već pao sumrak pa ga svojom blagošću obasjavaju zrake zvjezdanog neba.
Ne pitaj za razlog onog tko nekamo odlazi.
U mraku, u tamnoj sjeni mog postojanja, na mjestu gdje ponekad zatreperi moja duša – oko mene obigravaju sjene, a ja umirem u crnilu odraza ljubavi...
Stopile se misli moje podsvijesti sa svjesnim stanjem.
Nikada nisam osjetila žudnju za životom, a da nisam željela smrt.
Imam voljenog u mislima i srcu i to bi trebalo biti dovoljno…
U čemu ustrajavam više: da li tražeći življenje ili umiranje?
Dogovor sa sobom uvijek je drugačiji.
Lijek protiv duševne boli tražila sam u samoći, u promišljanjima dok hodam ispod zvijezda, u krajolicima, vonju i ljubavi u vlastitom srcu jer lijekovi kakve mi nudi stvarnost su otrovi u kojima ljudi umiru, a ne spoznaju sućut.
Boli me dupe što nemam novaca i što nema što nemam ali imam voljenog koji nemaju cijenu
Okrutnost je zlo, ako se može dogoditi i u sadašnjem vremenu.
Kao prošlost ona izgleda veličanstveno, baš poput pjesme.
Blesava je svaka nada da će se nešto suštinski promijeniti. Blesava sam i ja ako sam tako prokleto romantična.
Trenutak kad se nešto dogodi nepovratno odlazi u vječnost, a odsječci stvarnosti, prizori iz stvarnog života, druženja u kojim ljudi ili grizu sami sebe ili jedan drugog.
Većinu odgovora dobijemo i bez pitanja.
Sigurna sam da volim, ali ne mogu sprati vonj nesretnosti koje se utiskuju u naša sjećanja.
Idu ljudi, svatko svojim putem, a i ja idem za njima.
Polagano, nečujno uspomena iz mračne dubine nas savladala te više nismo sposobni da se utješimo, a ni prepustimo svom bolu.
Sve pogrešne riječi kojima pokušavam opisati svoje stanje su uvijek moje.
Ta bol, malo pomalo, posve neprimjetno ih izjede. Kljuca.
I na kraju polako umorile mi se riječi.
One više ništa ne znače osobito onim ljudima koje tješi ako je nekom jednako loše ili još lošije nego njima.
Post je objavljen 23.02.2014. u 10:02 sati.