Marketing
"Pisati ću o ovome kasnije".
„Nije bed, pisati ću o ovome kasnije.“
„Sigurno?“
„Ma da. Ne brini. Alles gut.“
Kad stvari idu nekim tokom koji je, socijalno barem, prihvačen kao „dobar“, kao, sve kućice imaju kvačice u sebi, ono, posao, djevojka, sve nešto; ima kliker u mojoj glavi koji se isključi. Zamišljam ga kao onaj vulgaris šteker za struju, onaj starinski kojega vežemo za socijalizam i sobe za ispitivanje, viri onaj pimpek iz zida prema gore, spustiš ga dole i svijetlo je ugašeno, no dobro, kliker, dakle, i kada je sve u okviru prihvačenoga, službeno, „dobro“, kliker je dolje. Onaj osjećaj, onaj koji me vodi ka tastaturi, stagnira, hibernira, ode ća i nije prisutan u glavi mi. Tastatura postaje ploča sa tipkama na sebi, koja je to uvijek, ali sada te tipke ne vuku magiju sa sobom. Kad okolnosti pokažu najmanju namjeru klimanja ustanovljene „dobre“ ravnoteže, kliker dijametralno ( što je riječ nadam se ) pokazuje namjere dizanja natrag, i tastatura me pozove kao kurva. Nisam nikada bio kurvi. Ali to je riječ koje mi je došla sada, dok sam pisao tu rečenicu. I ako je došla, ostavio sam je tamo, točno tamo gdje je došla, i ne mislim ju korigirati, tjerati ju da postane neka druga. I možda je na taj način baš i usporedivo sa kurvom, na onaj naočigled bezobrazan, podcjenjivajući, sa-očekivanom-podređenošću način. Tastaturi se usudim reći ono što izađe, ono što izađe ostane „izvađeno“ i tko sam ja da ju vratim tamo od kud je došla, gdje god to zapravo jest. To je jedno od rijetkih mjesta gdje mogu biti taj gdje „izvađeno“ može bez straha ostati „izvađeno“, i ponosam sam, i tješi me, da ono što izlazi nije nešto što mi se ne sviđa. Ne, stvarno, ako je jedino mjesto gdje sam slobodan mjesto gdje se osjećam dobro, i da ta dobrota nije naočigled pokvarena, to jest dobro. To je veselje. Iz mene seže nešto što nije grubo. Usprkos usporedbi sa „kurvama“ što, da, okej, nije možda najveselija ali da, vežem to sa osjećajem kad u seksu želiš nešto ali ne znaš kako bi to izveo, bi li to ispalo nastrano ili kakvo već, kadli naiđeš na osobu sa kojom je sve „izvedivo i prihvaćeno i zdravo“, ali zapravo je jedina riječ koju tražim „dobra“.
.
I onda joj se vratim. Kad naočigled samostojeće stvari počnu klimati. Ljuljati se u vjetru. I prvo što osjetim, ali baš, ono, prvo, jest povratak ka toj tastaturi. Nemam ni najblažu ideju koje tipke stisnuti kada k njoj dođem, ali dođem joj. Uvijek joj se vratim. Moguće je, ako nije već očito, da je tastatura ta ljubav mog života.
Jer ljubavne su pizarije one koje me vode ka tastaturi ovoga puta. I kako nisam od prepričavanja, držati ću se aktualne situacije;
Tu sjedim, na bijelom tepihu, u potkrovlju stana novoga mi, dosta dragog, prijatelja. Iza mene jest linija i zvučnici. Ja sam DJ, biram glazbu koja mi odgovara. Nasuprot mi, kavuč, sivo bijeli. Stol, zdjelice, crne i bijele, ostatci (ostaci?) večere. Boce vina i rakije. Neotvorena milka čokolada sa jagodana. Na drugoj strani, za stolom, oko stinih plastičnih figurica warhammera i sitnijih dijelova istih, sjede novi mi, dosta dragi, prijatelj, drugi nam prijatelj, i moja djevojka, koja je za tim stolom, sa ljudima oko njega, upravo, sretnija nego što sam ju ikada vidio, što samo za sebe nije tako loše, ne, super je, lijepo ju je vidjeti nasmješenu, nasmješenu u količini i na način na koji nikada nije samnom… Herein lies the problem. Volio bi, dušom mi, da mi se veseli koliko se ja veselim tastaturi.
Post je objavljen 22.02.2014. u 22:27 sati.