i ostave cijeli svoj život?
ja mislim da je to trenutak u kojem sve što ti pričaju ljudi oko tebe postane samo beznačajna buka.
u trenutku kad više ne živiš u umu, nego u srcu, a srce ti je potpuno negdje drugdje.
kad više ni ne razumiješ što ti govore, kad te prestane uznemirivati (a uznemiruje kad je toliki nesrazmjer, tolika nepregledna provalija bez dna između toga što ti želiš i toga što društvo koje te okružuje želi da želiš) i počne ti biti samo- buka
nemaš više ni reakcije, nemaš više što objašnjavati. svaka rasprava samo dodatno pomućuje stvari i shvaćaš u cijelom svojem tijelu da jednostavno nema smisla derati se na uho gluhoj osobi.
konačno si u prilici da učiniš što želiš i ni ne razmišljaš o tome kako i zašto, samo to napraviš, kao da se jedva dočekano protegneš nakon što si bio skučen godinama.
maštam o tome ponekad, ovo ropstvo koje osjećam nitko ne može razumjeti ni viditi osim mene (a nekad ni ja) i kako onda i zašto objašnjavati uopće, samo bi htjela- otić.
maštam o tome kakvo bi pismo ostavila,
dragi svi.
nikad nisam htjela život. ne zanima me muž ni djeca ni posao ni auto ni stan ni vikendica ni brod ni izlasci ni odjeća ni cipele ni torbe ni mobitel. ne želim ništa što vi želite.
ne želim nikakve papire od nikakvih ustanova, ne zanimaju me ni diplome ni glasački listići.
zanima me samo duhovnost. zanima me samo bog.
a pošto smo mi svi bog, pošto smo mi sve, pošto je bog u nama, moglo bi se reći da me zanimam samo ja. samo ja sebe zanimam na cijelom ovom svijetu.
i isto kao što se vi borite za muževe i djecu i poslove i biznis jer vas sve te stvari zanimaju, ja ću se boriti za sebe, jer ja samu sebe zanimam. bog me zanima i želim provesti s njim i u njemu svaki trenutak svog života, pa i poslije.
kao što sam bila i prije, kao što sam sad, kao što ću biti zauvijek.
s obzirom na to, idem u zajednicu ljudi koji su slični meni. ta, čovjek treba biti usklađen sa zajednicom, inače živi neodrživo, nije li tako. kao što vi idete na sastanke kućnog savjeta, tako ću ja ići na satsange kućne sanghe.
tamo ću biti neko vrijeme, dok se ne odlučim vratiti u svijet. ali jedno je sigurno, čak i kad se vratim u svijet, ja neću biti od ovog svijeta. kao što nije nitko od vas, nikad bio niti će biti, kao što nisam ni ja nikad bila niti ću biti.
imajte razumijevanja, gdje biste stigli u životu da niste radili ono što vas usrećuje, nego upravo suprotno?
ne tamo gdje ste sretni, to je sigurno. nadam se da ste sretni, ako niste, možda da probate raditi ono što vas usrećuje.
nešto bi još ispiskarala, sjela bi na vlak i ošla bi u portugal. onda bi ovima pozvonila na vrata i rekla ej imam zdravo tijelo, znam dobro kuhati i znam slagati namještaj i znam svirati i pjevati i crtati i filmove raditi, znam i boksati, ako štogod trebate a ja to ne znam, naučit ću. onda bi sjedila do moojija svaku veče
i jebalo bi mi se živo...
kao što je dylan rekao da se osjećao kao da je rođen daleko od doma i da je cijeli život putovao da se vrati u njega...
Post je objavljen 22.02.2014. u 17:40 sati.