Marketing
svaki početak uvijek je težak
Jutros, uz prvu kavu, gledam na Dobro jutro, Hrvatska kratku reportažu o blogerima. I pomislim kako bi bilo dobro da krenem pa makar samo za sebe. A kasnije, tko zna ... Možda se priključe i ostali.
Prije par dana vratila sam se iz Italije. To je moja, odnedavno, druga omiljena država. Hrvatska je, naravno, prva. I ne mogu se oteti dojmu kako sam uvijek po povratku u laganom šoku od naše svakodnevice, iako ni ona u Italiji nije bajna. Međutim, lakoća življenja, pozitivan, hedonistički stav prema ženama, hrani i životu općenito, cijelu težinu trenutne ekonomske situacije pretvaraju u ružičasto. I ide se dalje, dan po dan, malo po malo. U svakom danu se uživa kao da je posljednji. Kako i treba biti.
Ovaj put bila sam u ribarskom mjestu Chioggia, u blizini Venecije. Prekrasan, živopisni ribarski gradić, osvojio me već prvom ulicom. Mislim da je to zasad najljepše malo mjesto koje sam vidjela. Prepuno živopisnih fasada, malih balkona s pitarima, tiramola što se protežu s jedne na drugu stranu ulice, mačke i galebovi koji zajedno razvlače ostatke ribe u blizini ribarnice, plavo nebo, kanali i ribarski brodovi. Neki drugi, nestvaran svijet.
U malom ribarskom restoranu, na tamošnjoj rivi, radi obitelj: mama i tata,kćer i zet i malena djevojčica od četiri godine koja se već uči uzimati narudžbe. Jelovnik ne nudi ništa spektakularno, cijene više nego prihvatljive za ribu i iz perspektive osobe s mora i ribljih restorana u Splitu, ručala sam raskošno, ukusno i bogato za samo 15 eura.
Pa se pitam kako je moguće da ova obitelj ima računicu u poslu koji radi jer kod nas ispada da se nikakav posao u tom smislu ne isplati, osim prodaje cipela i sunčanih naočala. Barem što se Splita tiče. Izgleda da je ključna riječ "tradicija" i obiteljski obrt koji se gradi desetljećima što je kod nas već potpuno zaboravljena kategorija. I zbog toga se u tom malom restorančiću osjećate kao da ste kod kuće, za vlastitim stolom u kuhinji i jednostavno, ne želite otići.
Željna sam ovakvih mjesta i ovakvih ljudi. Nekako mi se čini da nismo samo izgubljeni u prijevodu. Izgubljeni smo i izgubili smo se u nečemu što ne mogu definirati. A kad ćemo se vratiti tamo gdje smo već jednom bili i hoćemo li ikada, who knows, rekao bi Amore, mio.
Post je objavljen 21.02.2014. u 18:04 sati.