"Baklje-baklje užgaj,
jer mi smo pobjednici!"
("Ne očajavaj, hrvatski puče")
Ako je povijest učiteljica života, a znamo da jest, onda se te sentence treba u životu držati kao brodskog
kormila u olujnom ili mirnom moru, na mirnoj rijeci ili brzici, na brdovitom ili ravničarskom tlu, u osobnom
životu, u životu naroda, države, jednostavno, tu iskustvenu izreku i misao treba shvatiti kao što shvaćamo
kamen temeljac u ogradnom zidu, a nadasve kao temeljno kamenje u našim starim zidanim kućama
koje nam pradjedovi ostaviše, natopljene znojem, suzama, pjesmama, molitvama i ufanjima...
Iščupaš li to nosivo kamenje ili samo jedan veliki kamen iz kantuna, stvorio si mješinu kletva i započeo
rušenje.
Kao što želimo detaljno spoznati svoje rodoslovno stablo, tako bismo isto morali u sitnice naučiti
povijesno štivo svoga naroda zbog ponosa, dostojanstva i budućnosti naše djece. Isto je tako
značajno čitati i druga štiva, posebice onih naroda koji su nam susjedi, a opet posebice onih koji
nam u prošlosti čupahu grkljane, otimahu znanje i imanje, da bismo im znali odgovoriti, da bismo
znali pripremiti obranu...
A mi Hrvati? Koliko pamtimo? Koliko i kako mi odrasli prenosimo makar presudne događaje mladima?
Koliko pišemo o svojoj povijesti, posebice o novijoj? Koliko je u pisanim djelima odjeknuo Domovinski rat?
Gdje su guslari? Ozbiljna glazba? Zabavna glazba? Dnevnici? Biografije? Autobiografije? To su samo
neki primjeri, neke mogućnosti.
Kako se ponaša hrvatski narod? Kako se ponaša vlast i vlada? Ima li vlada sluha za pjesme i gunđanja,
buntove, želje i nade vlastitog naroda?
Ako smo, npr., stoljećima bili tlačeni od ovog ili onog, susjeda ili inog, ako smo bili gušeni u ovoj ili onoj
uniji, ako nam je i zbog toga nacionalno biće i te kako mršavo, iščašeno, gotovo sakato...zašto i zrak
i voda i tlo odjekuju sada nekim zanosima o EU, kako li se zove ta, za Hrvate, nova maćeha?!
Ne ću roniti niti plivati širinom...samo ću pitati: Gdje su nam pjesnici, o čemu oni pjevaju i pjevuše,
koliko su tematski i osjećajno povezani s poviješću, našom hrvatskom, kako s onom davnom, tako
i s ovom koju svi pamtimo?
Dok jedni poniru u dubine svojih boli ili gube snagu srca i uma pjevušeći o cvijeću, pticama ili mjesecu,
dotle drugi, inspirirani slavnom i bremenitom prošlošću Hrvata, pretaču tešku povijesnu građu u
stihove, dajući poput učitelja svojim učenicima domaće uratke: pročitaj i nauči, i pamti, i prenosi!
Jedan od tih drugih je vrlo vrijedan i talentiran pjesnik Ante Nadomir Tadić Šutra. Pozdravimo ga!
Čast mi je i zadovoljstvo progovoriti o njegovoj najnovijoj zbirci pjesama: RAĐAJ, JELENA!"
Naš Ante Nadomir je, treba na početku istaknuti, godinama proučavao i iščitavao hrvatsku povijest
od samih njenih početaka, od 5. stoljeća prije Krista do danas. To se može lako zaključiti iz
stihotvorne građe i objašnjenja na kraju listova.
Pjesnikova plemenita zamisao da povijesnu građu, bogatu i tešku, punu činjenica, prenese u stihove,
ostavilo je autora ove zbirke pred težak zadatak. Na sreću pjesnikovu, i našu, u tome je uspio i
darovao nam knjigu koju će generacije čitati i njome se nadahnjivati.
Ne zaboravimo: gospodin Šutra nije znanstvenik, povjesničar, već nadareni pjesnik i rodoljub,
k tome još dragovoljac Domovinskog rata kojega hrvatska povijest inspirira i budi u njemu
ljubav i ponos.
Zbirka "Rađaj, Jelena" ima dva dijela: prvi dio, prva skupina pjesama, "Rađaj, Jelena" , i drugi dio
"Stina pradidova."
U prvom dijelu autor snažnim pjesničkim izričajem pjeva o starohrvatskim vladarima:
Trpimirovićima i Krešimirovićima, unoseći u svoje sonete Višeslava, Bornu, kneževe
Trpimira,
Domagoja, Branimira, Mutimira, prvog krvatskog kralja Tomislava, Trpimira II. do
Mihajla Krešimira II., zatim kralja Stjepana Držislava do kralja Krešimira III., potom
Petra Krešimira IV.-Velikoga, Dmitra Zvonimira i Petra Svačića (posljednjeg kralja hrvatske krvi)
. Slijede soneti o hrvatskim velikanima Zrinskim i Frankopanima, o Katarini Kotromanić Kosači,
o Anti Starčeviću (ocu Domovine), o izvorniku hrvatskog jezika Marku Maruliću, o blaženom
Alojziju Stepincu, soneti našoj povjesnici ("Navik valjeno! I. i II.), sonet "Živi plamen", posvećen
svim poginulim hrvatskim braniteljima, te na kraju "Zvonimirov sonet".
To je dvadeset i šest soneta, za svaki kvadrat hrvatskoga grba-jedan sonet, za slavnu hrvatsku
zastavu-jedan sonet! Pjesničko-povijesna simbolika! Dakle, hrvatska povijest-hrvatski
vladari-hrvatski Knin-hrvatski Vukovar-hrvatska zastava-hrvatski grb-hrvatski jezik...hrvatska
desnica-hrvatski duh-hrvatsko biće-hrvatska veličina-hrvatska sadašnjost-hrvatska budućnost:
"Kunem ti se, Zvonimire-kralju moj,
Vratit će se zlatno vrime-kraju tvom.
Obasjat će Božja svitlost-svaki dom.
Podarit će Nebo milost-Hrvatskoj!"
("Kunem ti se, Zvonimire")
U središtu prvog dijela je sonet "Rađaj, Jelena". U sredini, u srcu ciklusa sonet zgusnutih,
jednostavnih, razumljivih poruka! Ako kažemo umjesto "Rađaj, Jelena"--"Rađaj Hrvatice",
bit će nam potpuno jasna pjesnikova molba, poticajna zapovijed ili zapovijedni poticaj.
U najtežim danima naše povijesti Hrvatice su rađale Hrvate i Hrvatice, iz naraštaja u naraštaj
vodili su borbu za opstanak, onda kad se korica kruha grickala, u njedrima ili u džepu
čuvala...Eto, ti naši preci obraniše i podariše nam najljepšu zemlju na svijetu--Hrvatsku.
Rađaj, Jelena, rađaj, Hrvatice, da bi nas bilo, da bi imao tko voditi bitke protiv stalnih koljača,
koji svakih 40-50 godina odgrizu nekažnjeno komadine hrvatskoga bića:
Hvala ti, Jelena, za Radovana
I malu Klaudiju Vonikinu,
Al' za spasit krunu i domovinu-
Bog više traži-da ne pukne grana...
Zato,rađaj, Jelena, jer si žena-
I nek' si kraljica-moli i jačaj!
Našu svetu krunu bratu ne vraćaj,
Jer si lijepa-Krkom umivena!
Ne boj se djece, kraljice Jelena!
Ne boj se ni Klaudija-i znaj-
Da je svaka majka blagoslovljena,
A svaki Hrvat kad se na brak sprema-
Božju zapovijed-ženi zbori: Rađaj,
Ljubljena, jer bez rađanja nas nema!"
( "Rađaj, Jelena")
Toliko topline, toliko meke molbe, toliko ljubavi! Gotovo savršen sonet! Jedinstvo sadržaja,
tematsko-motivskih čimbenika i sonetske forme! Sonet gdje i rima zvoni bogato akcenatski složno.
Ovdje rima nije zbog rime, nije banalna, već značenjski složena, pojačavajući toplinu nade i
zvonkost poruke.
U trenutnoj suvremenoj oblačini pesimizma hrvatske stvarnosti, kad se ne čuje dječji plač,
dječji smijeh, kad se ne suše dječje pelene, kad kamene kuće ostaju same, kad oranice ne dišu,
niti livade ržu...ovi stihovi kao sunce prosiplju zrake, siju zrnje.
Uđu li u dušu hrvatskoga mladog usamljenika, niknut će.To će biti ono četvrto zrno iz Evanđelja!
Šutrino domoljublje je čvrsto.
Za njega su obitelj i domovina glavne istoznačnice, i kad mu je u stihu hrvatski velikan, i kad
mu je stih molitva, i kad mu je stih prkos, i kad mu je stih otpor i mač, i kad mu je stih
zagrljaj žene, kamena, rijeke, jezika--književnoga ili zavičajnoga: ikavice koja u nekim
sonetima ("Navik valjeno", "Kunem ti se, Zvonimire," npr.) curi slatko poput mlika majčinoga.
Upravo u tim sonetima nestaje grča i nesigurnosti.
"Nemoj se, dakle, stirdti u tvoj slavni jezik govoreći, kakono se ne stide Grci ni Latini
govoreći u jezike njihove", govoraše Andrija Kačić Miošić.
Jezik, kojim Nadomir kleše stihove ovih soneta, jasan je i bistar, jednostavan, zgusnut,
isklesan, nazorovski zanosan. Ali dok Nazor u svojim stihovima o hrvatskim kraljevima,
npr., traži i nalazi plodonosne metafore i ine značnice slikovitosti, Šutra zaobilazi svjesno
metaforu želeći tako zornije približiti našoj stvarnosti davninu (kao što čine neki epski
pripovjedači), jezgrovitu poput stoljetne masline kojoj ne treba nikakav ures, kad je i sama
ljepota i značenje.
Drugi dio, drugi ciklus pjesama ove knjige, nosi topao i obvezujući naslov "Stina pradidova".
Kao i u prvom dijelu, i ovdje pjesnik Ante rodoljubno je angažiran. I tu je povijest nazočna,
no autor je tu više s nama u našem vremenu i u bližoj prošlosti, sav uzbuđen, ustreptao,
skakutavo nemiran...
No, pođimo redom: ponosan, odlučan i spreman za obranu domovine ("Stina pradidova"),
izriče stalnu potrebu povezanosti hrvatske sadašnjosti i hrvatske povijesti ("Solin"),
stavlja rame uz rame Krešimira Petra IV. i "barba Antu" ("Zadar je Božji dar"), divi se ljepoti
hrvatskih krajolika i povijesnom značenju Hrvatske ("Makarska", "Krčić rika",
"Ne teci, Cetino"), zabrinut za Hrvatsku koja plovi kao brod bez kapetana
("Nasukana Hrvatska"), prekorava hrvatsku slugansku vlast i vladu ("Koliko je sati"),
hrabri hrvatski narod ("Ne očajavaj, hrvatski puče"), kleči i moli se za spas hrvatske obitelji
("Molitva za hrvatsku obitelj"), radostan je što su svi Hrvati jedinstveni u molitvi
("Šibenska priča"), vjeruje da će Hrvata biti dok bude vjere
("Blagoslovljen da si, moj sine Šimune"), štuje poginule za hrvatsku slobodu
("Bojnikov epitaf"), zaokupljen je lijepom Jelenom čista lica i potiče Hrvatice
na rađanje ("Kišomora").
Plemenite misli, plemeniti osjećaji našega plemenitog Nadomira!
Moramo posebno istaknuti aktualnost misli ovih naslova i stihova. Bistri osjećaji,
oštroumnost! Otvoren borac i rodoljub čista obraza koji štuje i ne zaboravlja subranitelje
(ni časnike ni običnog vojnika), lavčuvar hrvatske obitelji, hrvatskog naroda, naše
katoličke vjere, svakog dobronamjernog čovjeka, kamena i stine, Cetine, Krke, sunca i legenda.
U ovom drugom dijelu u središtu čitateljeve pažnje, ali nadasve pjesnikove
zaokupljenosti i pjesnikovog stvaralačkog čina, jest pjesma "No, teci, Cetino".
Tu je pjesnik i crvenperka, i carić, i kos, tu je pjesnik kapljica Cetine, skok vode,
skakutavost vode, sunca, duše krajolika i pjesnikovog srca...To je jedinstvena pjesma
isprepletenosti života rijeke, čovjeka, bajki, legenda, stvarnosti, pjesnikovoga
djetinjstva i pjesnikove odraslosti...Skladnost slika, osjećaja i stihova: sjaj
krajolika--neobuzdanost--trosložan stih!
U ovoj zbirci Šutra je čovjek, plemenit Hrvat koji ne napada, ne ubija, Hrvat koji brani,
drži mač i izgovara riječi da bi uzveličao i obranio hrvatske svetinje. Velika duša
hrvatska koja ne mrzi, a mogla bi mrziti, jer je kao Hrvat i on i njegovi preci
(kao i mi i naši preci) bio udaran, sječen i davljen.
Nošen bogatstvom i slojevitošću izraženih misli, zanesen svjetlom Šutrinih stihova,
usuđujem se razmišljati i govoriti:
Europska oligarhija (političko i financijsko gospodstvo, uskogrudne grupe eksploatatora)
čiji preci porobiše već davno pola svijeta, odnesoše i zlato i srebro, sve čemu se nekadašnja
Europa klanjaše (a ne imaše dostatno), čiji preci uništiše takozvane primitivne narode,
šireći svoje europske boleštine i takozvanu civilizaciju i kulturu (spada li u kulturu lijepog
ponašanja silovanje, otimanje, ubijanje?), rušeći, paleći, brišući i iz sjećanja postojanje
sreće drugih, drugačijih...
Mogu li potomci tih predaka, u čijim kesama šušti i zvoni novac, koji imaju svoje kretnine i
nekretnine na svim kontinentima, u svim gradovima i gradićima, biti drugačiji?
Ne mogu! Jer ne znaju i ne žele! Mogu samo biti perfidniji! Kao što jesu! Ni mača ni štita
u njihovim rukama!
Ali tu je novac kojim kupuju sve! I duše naših ljudi, koji slijepo i opijeno gmižu, i duše onih
koji nas zadužuju, puneći svoje kese i otvarajući svoje račune izvan granica Domovine.
A naši knezi i kralji su se odupirali, borili i izborili, pjeva Šutra.
Stoga poručuje:
"U ime Tebe-Oče domovine,
U ime svijeh kćeri i sinova,
(Osobito onih podno ledine)-
Davnu prošlost gledajmo iz blizine
I naučimo već, nešto, iz slova,
Uklesanim u-svete nam zidine!"
("Ante Starčević-Otac domovine")
Vjeruje:
"Ali ne da se vi narod tvardi-pače!
Moremo mi odriti se i buri-
Sarce je naše i od bure jače!"
("Zvižje bura")
Opominje:
"Koliko je sati,
Ej, moji Hrvati?
Koliko još dugo,
Da nas zovu: Sluge!"
("Koliko je sati")
Pjesnik Šutra sve vidi i čuje. I piše. I ne boji se. To je junak! Pjesnik-junak!
Snažna pjesma "Nasukana Hrvatska" zadire duboko u hrvatsko političko,
društveno tkivo. Kombinirajući osmerac i četverac, upečatljivom poetskom
snagom A.K. Miošića govori o hrvatskom brodu bez kapetana:
"Hrvatska je nasukana,
Do grla je došla voda:
Gorka voda-voda slana,
A raćići biže s broda.
Drži, brate, čvrsto uže,
Ne nasidaj na trik stari-
Oko našeg broda kruže
I psi morski i gusari.
..................................
Gusar zuri
I po buri.
Sunce žeže,
Tuđin steže.
Zlo se sprema-
Urla more...
Sve je gore,
Svakog dana.
Oko broda
I naroda,
Koji nema
Kapetana-
Koji nema
Kapetana!
Hrvatice,
Rodi dice!
Jednom dođe
Vrime vode.
Svaki porod
(Gospi slava)
Znači biti.
Ovaj narod
(Bogu vala)
Još postoji-
Neće moji
Izumriti--
Neće moji
Izumriti!"
("Nasukana Hrvatska")
Bog te čuo! I poslušao! Moj Ante Nadomire!
Šutra je pravi rođeni pjesnik, obogaćen nadarenošću, k tome još on je svoj pjesnički zanat,
svoje pjesničko majstorstvo isklesavao i usavršavao čitanjem djela klasičnih i modernih
pjesnika, nadahnjivao se poviješću, nadasve hrvatskog naroda, uz to hrvatska narodna
pjesma (i lirska i epska) i te kako mu izvire iz srca, a hrvatska umjetnička lirika toliko mu je
izoštrila nadahnuće i nadarenost da se može reći kako Šutra piše stihove bez zastajkivanja,
bez mucanja.
Pisati sonete poput Petrarke i neusiljeno kao Nazor i Matoš, široko rodoljubno, uz to okušati se
na jeziku Marulića (izvornika hrvatskoga jezika), zapjevati poletno poput Kačića i
narodnog pjesnika (osmercem i desetercem, npr.), misaono poput Kranjčevića...
Sve to nabrajam kako bih kazao da pjesnička duša i pjesnički um našega Nadomira
izvire iz dara što mu ga Bog dade tako bogato, ali i iz plodonosnog čitanja i školovanja.
Ta duhovna Nadomirova naslonjenost na svjetsku i hrvatsku klasiku, na hrvatsku
narodnu pjesmu (otkrivajući uvijek nanovo svoju pjesničku izvornost) govori o njemu puno:
kao o rodoljubnom pjesniku koji na temeljima pjesničke tradicije i suvremene tematike gradi
pjesme koje čitatelj traži, s radošću čita i trajno pamti.
Malobrojni su suvremeni hrvatski pjesnici koji ovako plodonosno, u jednoj zbirci, i
književnim hrvatskim jezikom i narječjem, čakavskom i štokavskom ikavicom koristi klasične,
narodne i moderne oblike.
Doda li se tome svenazočna lepršavost, poskočnost, veselost, vedrina i optimističnost,
slikovitost pjesničkog izričaja, oslobođenog kićenosti, možemo sa sigurnošću reći da je
Ante Nadomir Tadić Šutra obogatio hrvatsko pjesništvo vrijednom knjigom koju
preporučujemo svakoj knjižnici, i mladom i odraslom čitatelju, i učeniku i profesoru,
kako zbog umjetničke, tako i zbog povijesno-rodoljubne i pedagoško-didaktičke vrijednosti.
------------------------------------------------------------------------------------
BLAGOSLOVLJEN DA SI, SINE MOJ ŠIMUNE
Blagoslovljen da si, sine moj Šimune,
Ti si danas kršten-Ivan vodu baca...
Da te mraka spasi i loza ne strune-
I ti si uvršten u knjigu otaca.
Blagoslovljen da si, sine moj Šimune,
Voda sa Čikole nek neviru spere.
Pogledaj u nebo-ispod Svete krune-
Mole za te ruke blažene matere.
Blagoslovljen da si, sine moj Šimune,
Upij bljesak mača-slavoluk iz rata.
Hrvatski mučenici neka te pune
Svitlon koje jača! Ćaća ti se kune:
Dok god vire bude, bit će i Hrvata-
Blagoslovljen da si, sine moj Šimune!
Blagoslovljen da si i ti, pjesniče naš, Ante Nadomire Tadiću Šutra!
Stankovci, prosinac 2004. godine----------------------------------Ivan Vidović, profesor u miru
Post je objavljen 21.02.2014. u 16:39 sati.