Besciljna, duga vožnja liječi.
U autobusu drijemam. Omamila me vrućina i umor. Naslonim glavu na rame ženi koja se progurala i sjela između mene i nesretnice zatvorenih očiju čijeg su muža jutros ubili.
Nježni nagli zaokret.
Ništa ne pruža ni mrve utjehe. Svaka pomisao je bezizgledna i beznadna.
Daj si zamisli da radiš kao spiker na autobusnom kolodvoru. Čitaš koji autobus odlazi ili dolazi na I peron pa II peron, a niti te tko sluša nit razumije.
Odjednom se prenem. Oblizujem suhe usnice i gutam pljuvačku. Žedna sam. Gotovo čitav dan nisam popila ni kap vode. Moram nešto i staviti u usta. Obamrlost bez misli prekinula je glad i žeđ. Nemam volju za ničim. Koliko čovjek može trpjeti, a ne pomakne se da zadovolji potrebe? Ali nije važno? Ne bi me nikad prožela toliko ponižavajuća bezvoljnost da nisam bila tako bespomoćna. Unatoč svih nagovještaja užasa još uvijek u svijest mi ne dopire strašno predviđanje. Zašto nisam primijetila naznake stradanja?
Kada sam odustala od savršene slike svijeta u kom živim?
Pred nevoljom zatvaramo oči. Prepustimo se nepomičnim slikama sanjarenja. U krajoliku naših snova zvijezde ne pale požare proročanstva nadolazećeg vremena, – a vrijeme postaje sve gore. Bit će još pogubnije, još bešćutnije, još surovije. Ni najmanje naznake da će se sudbina smilovati. Čitav je svemir podložan zlu i nama upravlja zlokobno. Mi moramo poslušno poći u sužanjstvo i okove patnje objesiti oko svog vrata. Nema uzmaka.
Gdje mi je sjaj u očima, glad za životom? U što sam se pretvorili, zašto postajem lutke na koncu?
Sa nebesa nas zapljuskuje kiša stradanja od kojih se ne može zaštititi ni kišobranom ni kabanicom ni velikim gumenim čizmama.
Ne morate baš sve svoje tuge i misli izraziti odjednom. Treba dozirati.. U tome je bit. U tome je čar.
Zbog jednoličnog stalnog otkrivenja jedino sve novog stradanja, s nelagodom očekujemo budućnost. Kad ukus nesavršenog pomuti spoznaju, nagovarajući na propast, uzvišenost je bljutava. Ovaj svijet se ostvaruje zato što se nad njim nadvila smrt.
Kada jednom puno poslije znaš put kuda te je odveo, one riječi što su izgovorene, oni dodiri pod kožu što ti s jezom ulaze, sva ta sjećanja što su dio tebe…
Dok se krećemo po njemu dobro znamo da nigdje nećemo naći mira jer Zemlja je još uvijek negostoljubivo mjesto.
Nije bitno kako i zašto ako nešto želiš s nekim…
Mudraci, znanstvenici i učitelji koji su svojim djelima pokušali izreći utješne riječi, odustali su i zašutjeli.
Ali je bitno da prepoznaš umornu dušu od iščekivanja, želja, očekivanja od života i padanja, ta duša tvoja koja nema više želja osim te jedne…
Mudraci su spoznali su da hirovite slučajnosti kakve doživimo ne vode ka sretnom kraju pa ni ja nisam.
Sve druge želje nisu želje dostojne te koju je u tebi nikad glasno izrečena…
Tamo gdje me vozi autobus ne očekuje ništa dobro, ali… ali iz nekog razloga o tome ne razmišljam…
Jedino ta neizrečena želja je mogla da me digne visoko ili spusti najniže…
SMS-poruka mog voljenog:
„Hladne noći griju vrela srca.“
Post je objavljen 21.02.2014. u 10:49 sati.