Moje ime je Miki. Otkad znam za sebe spadam među kućne miševe. Možda i nisam mus musculus u pravom smislu te riječi, ali se trudim ponašati kao da jesam, jer kakav bih ja to bio miš, a da se nisam zavukao u mišju rupu? Iz nje svakog dana radim skoro jedno te isto: promatram svijet. Kad to ne radim zavučem se dublje u rupu i u miru čitam knjigu Orhana Pamuka Tiha kuća. Sad sam trenutno na pedeset drugoj stranici. S obzirom da se radi o Pamuku, a ja sam poprilično sklon fikciji, mislio sam da ću njegove rečenice upresti u niti za nevidljivi plašt, a naslov Tiha kuća je prigodan pošto u našoj kući više nema mačke.
Mačka je otišla kad i polubrat našeg gazde, prije nešto više od dva mjeseca. Njih dvojica gadno su se posvađala. Bilo je krvi i pljuvačke po parketu u sobi i pločicama u hodniku, ali pametniji i slabiji popušta, pa smo tako ostali i bez tog čovjeka i bez njegove mačke. Kad nema mačke bilo bi logično da miševi vode kolo. Ali naša vrsta ne voli plesati, pogotovo ne kola. A ne volimo se ni družiti. Svoje teritorije označili smo našim mirisima i ako nam se neki drugi miš približi, makar i u najboljoj namjeri, postanemo agresivni. Zavukli smo se stoga u svoje rupe, kao da je mačka ostavila svoju sjenu da nas plaši. Zato bih, recimo, htio imati nevidljivi plašt, samo da budem pored nekog miša, a da se međusobno ne napadamo. Evo za primjer, kad padne mrak i kad ljudi odu spavati, oni iz rupe Krivorepića teroriziraju sve živo. A kako ja noću koristim vagu u kuhinji, više se ne važem i nisam siguran da li imam okruglih trideset grama ili više, jer sam se malo udebljao.
Postoji i drugi razlog zbog kojeg ne izlazim često. Umjesto mačke vrlo brzo dobili smo novu gazdaricu koju sam nazvao Vještica, jer čim me vidi odmah se hvata metle. A zašto sam se uopće junačio i dolazio joj na oči? Naime, unatoč protivljenju mog oca, koji mi je savjetovao da čitam što manje, jer da ću postati sličan ljudima, ako ne i isti kao oni, ja sam čitao što više i u jednoj stvari sam prestao sličiti miševima oko sebe. To su one stvari o druženju, a k tome i nesebičnom pomaganju kad su drugi miševi bili u nevolji. Pogotovo oni koji bi se uhvatili u mišolovke, koje je Vještica porazmjestila po cijeloj kući. Kako sam pomagao miševima uhvaćenim u klopke? Na način da sam se žrtvovao da se spase! Spašavajući ih iz zamki, podmetao sam svoja leđa i rep, dok se oni ne bi oslobodili. Tako sam iskusio čari Vještičine metle, ne radi svoje gluposti, nego radi dobrote. Iako je moj otac ne jednom rekao da su glup i dobar dva brata, s time se nisam složio. Ne možemo biti svi glupi ili svi dobri, a i nismo svi isti. Kad sam napisao da čitam, nije to nešto što drugi miševi ne bi znali, ako bi se potrudili, ali ja uz to znam što je netko točno rekao i napisao, a ne tumačim riječi onako kako bi meni odgovarale, kako to radi većina miševa. Sve me to naučila moja majka koja mi je čitala priče prije spavanja. Uvijek je govorila: neprijatelj našeg neprijatelja, naš je prijatelj. Zato sam najviše volio priče o psu i mački.
Jednom sam rekao mački, nakon što sam pobjegao tik ispred nje u rupu: kuća nije tijesna, ako čeljad nije bijesna, na što je ona samo frknula: nije mi ni bio cilj da te ulovim, nego da se igram, a kad sam taj doživljaj prenio ocu, da se napravim važan pred njim, on je poludio. Zapravo, pobjesnio. Dobio je takvu navalu feromona da su je mogli namirisati u susjednim kućama. Nisam siguran da li je htio dokazati ili opovrgnuti poslovicu koji sam rekao mački, ili mu je zasmetalo što mu je sin toliko glup da se upustio u razgovor sa smrtnim neprijateljem, no u svakom slučaju pokušao me udariti repom. Majka je stala između nas i u zadnji čas ga je spriječila u naumu, ali su se ostala braća i sestre toliko uskomešali kao da je riječ mačka u našoj rupi postala njezino tijelo. Tada su i meni proradili feromoni, te sam u ljutnji rekao da odlazim na drugi kraj kuće i da ću imati svoju rupu. Otac je na to rekao neka slobodno idem i ponesem usput svojih devedeset devet posto ljudskih gena, što je bilo jako zločesto s njegove strane, jer mi samo dijelimo toliko gena sa ljudima, ali ta zloća je više bila upućena majci kojoj je tata često predbacivao da je kriva za moj loš odgoj. Možda me majka odgojila krivo, ali zasigurno nije loše. To kažem stoga što ima miševa koji znaju cijeniti kad učinim nešto dobro za njih. A meni je riječ Hvala slađa od maslaca s kikirikijem. Slatke su mi i mišice, ali se nisam skrasio uz neku od njih.
Kad sam otišao iz roditeljske rupe, prvo sam kanio napraviti svoju rupu. Ljutnja me brzo prošla, ali se zbog ponosa nisam želio vratiti natrag, pa sam produžio do susjedne kuće. Tu kuću, njihova je gazdarica redovito čistila varikinom. Iz tog razloga bilo je puno neutralnog teritorija, te nisu postojali netrpeljivost i stroge granice među miševima. Tamo sam shvatio i naučio da miševi u stvari vole društvo i da ona bijesna-tijesna poslovica vrijedi! Ako k tome dodam da sam lijepo pjevao ljubavne pjesme, nisam dugo čekao da me uoče mlade mišice.
Moja prva mišica, Mališa, stanovala je kod svojih roditelja. Kad sam joj predložio da bi bilo dobro da odemo živjeti u rupu koju ću izglodati samo za nas, nećkala se. A kad sam je pitao zašto se nećka, odgovorila mi je da mi baš i ne vjeruje. Kako ja znam točno što netko kaže, a ne tumačim riječi kako bi meni odgovarale, shvatio sam da ona čeka da joj otac i majka krepaju, pa da njoj ostane rupa, jer su se sva njena braća i sestre već odselili. Meni se nije dalo toliko čekati, a nisam ni želio da njeni roditelji krepaju, da bih ja profitirao, pa smo se razišli.
Druga mišica kod koje sam uselio, Mišura, brzo je ostala skotna. Imao sam zdrave i jake prednje zube i nije mi bio problem izglodati rupu samo za nas. Mišuri, s druge strane, nije bio problem preseliti u novu rupu i roditi u gnijezdu koje sam specijalno za nju napravio od role mirisnog toalet papira. Ali rodila je samo petero mišića, zbog čega je posumnjala da sam pola sjemena ostavio kod Mališe. Mojih pet mišića raslo je nevjerojatnom brzinom, brzinom kojom je Mišura, mučena sumnjom bujala, tako da je dosegla, po mojoj procjeni, otprilike šezdeset grama! Kad se zbroji njena težina i pet mišića po trideset grama, može se zaključiti da me njih šestero jednostavno istisnulo iz te rupe.
Probao sam i kod treće mišice, Mime. Unatoč tome što nije imala roditelje, što nije rodila pet ili deset mišića, na koncu nije imala dovoljno mjesta za mene, jer je bila kolekcionarka, pa je svoju rupu natrpavala, po meni nepotrebnim stvarima, koje je nazivala suvenirima. Kako je među prvim stvarima koje je dovukla bio čep od Fante i etiketa crnog vina, dala je sama sebi umjetničko ime MIš-MAš. Za razliku od prve dvije mišice, Mima, kao umjetnička duša, nije previše marila za red i čistoću, nego je opsesivno donosila nove i nove stvari, zbog kojih sam ja uzmicao, te sam se u jednom trenutku našao stiješnjen uz zid, a u drugom s vanjske strane zida, ispred rupe.
I tako sam se nakon silnih avantura vratio. Moji roditelji su u međuvremenu krepali, vjerojatno od starosti, ali su moja braća i sestre rekli da je to bilo od bijesa (otac) i tuge(majka) i nisu me pustili natrag u rođenu rupu! Kako mi je ta njihova priča zamirisala na Mališu, otišao sam, ovaj put, hladne glave na drugi kraj kuće i izglodao svoju rupu plus nekoliko hodnika, što za hranu, što za šetnju i izlaz u vrt, da ne zahrđam u toj rupi. Imam svoj red, danju promatram, noću spavam. A preko dana grickam sjemenke (gricnem pomalo i Pamuka), redovito se čistim i kupam u vrtu, u jutarnjoj rosi. Ali, imam još nešto skriveno u najdubljem dijelu moje rupe: suvenir kojeg sam sačuvao iz dana kad su se gazda i njegov polubrat zakačili. Sjajni komad nečega što je tada puklo uz prasak. Nisam to nikome pokazivao, jer moj otac, osim što nije volio dobre miševe, jer misli da su glupi, nije volio ni da se koriste takvi suveniri. Plašio ih se više nego vatre i govorio je da donose sedam mjeseci nesreće i da ćemo, koristimo li takve suvenire, kao i knjige, postati slični ljudima, ako ne isti kao i oni. Iz poštovanja prema njemu, a možda i straha od nesreće, nisam htio upotrebljavati taj suvenir, ali sad se, na kraju snaga, igram s njim, kao kad mačka stane mišu na rep i ne pušta ga, iako ga ne kani pojesti.
I što me natjeralo, da baš danas upotrijebim taj suvenir? Da li su to fine dlake s mojeg repa koje su počele opadati i na koje nailazim svako malo dok čistim svoju rupu? Ili je to zadihanost koja me prati svaki puta kada grickanjem pokušavam skratiti nokte na stražnjim stopalima ili se očistiti ispod repa? Možda je stvar u kratkovidnosti koja mi je počela mutiti pogled na svijet? A možda je sve što sam radio bio bijeg od ovog kucanja na moja vrata? Kuca sve jače i jače, za razliku od mog srca koje kuca sve slabije i slabije. Strah me obuzeo i sve slabije spavam. Da još netko spava u mojoj rupi, zasigurno bi posvjedočio da cijućem u snu. Zato sam se u strahu zavukao u najdalji kutak svoje rupe i odlučio iskoristiti jedinu zaštitu koja mi je preostala: da isprobam nevidljivi plašt ne bi li odagnao taj strah. I upravo sam pred sebe stavio suvenir da vidim kako mi plašt stoji. Eh, imao je moj otac pravo kad je rekao da su takve stvari, kao i knjige, tabu za nas miševe i da takvo to što ne trebamo koristiti, da ćemo postati slični ljudima ili isti kao oni. Jer kad sam navukao plašt i dobro se zagledao u taj komadić ogledala, vidio sam izmučeno lice i umorne oči čovjeka koji ovo piše. Starost je kucala na moja vrata i više joj se nisam mogao sakriti ni u mišju rupu.
Post je objavljen 21.02.2014. u 09:28 sati.