Prije nekog vremena objavio sam poziv svim čitateljima ovog bloga, da opišu svoja neugodna iskustva koja su im se dogodila zbog toga što su fotografirali.
Prije nekoliko dana u inbox je stigao mail u kojem je jedan čitatelj opisao što je doživio:
U Zagrebu su bili u jeku prosvjedi zbog ustupanja dijela Varšavske ulice za ulaz u garažu šoping centra Cvjetni trg. Kolona pješaka se kretala “Zelenim valom” iz smjera HNK prema zapadu. U velikoj koloni među masom odraslih ljudi je bio i jedan obiteljski trio, djed, kći i mala unučica od nekih 3-4 godine. Obučena u haljinicu s cvjetnim uzorkom, “rajfom” na glavi i kosom svezanom u rep. U ruci je imala dvije zvečke kojima je mahala i iz svega glasa vikala “Dolje Bandić!”. U svoj masi odraslih ljudi, kojima je jedva dosezala do pasa, bila mi je neodoljiv motiv za fotkanje.
Prišao sam njenoj majci i pitao da li bi je smio fotkati kako u toj koloni mlatara zvečkama, i ako smijem, da li smijem negdje objaviti te fotke. Majka je rekla da nema problema, samo me molila da joj prosljedim fotke njene kćeri.
Probio sam se u koloni nekih petnaestak metara ispred tog zanimljivog tria, oca, kćeri i unuke te čučnuo s fotićem “na gotovs” i čekao da mi mala uleti u kadar. Tada je iz gomile dopro muški glas: “Mater ti jebem pedofilsku, šta ovdje usred prosvjeda snimaš malu djecu?!”. Nije uopće bilo dvojbe kome je to bilo upućeno. Nisam stigao ni usta otvoriti da odgovorim, već se čuo drugi glas, pa treći, pa četvrti… Krenula rulja prema meni s prijetećim stavom. I tko zna kako bi sve skupa završilo da to sve skupa nije čula i vidjela majka te curice. Vidjela je da je vrag pobrao šalu pa je skupa s malom došla do mene i iz svega glasa slagala: “Ljudi, pa što vam je, jeste li poludjeli, to mi je kućni prijatelj i fotka mi kćer!”.
Osramoćena rulja se šutke razišla pokunjenih glava. No badave meni njihova sramota, jer oni bi vjerojatno ubili boga u meni da niije bilo te žene i njene kćeri koje sam tada prvi i zadnji puta vidio u životu.
Ukoliko gospođa kojim slučajem naleti na ovaj blog, siguran sam da će se prepoznati, te joj stoga želim još jednom zahvaliti što me spasila sigurnog boravka u traumatološkoj bolnici, ako ne i čega gorega.
Stoga ljudi, pamet u glavu, ne donositi odluke na prečac.