Posljednijih dana, u jeku održavanja skupština Dobrovoljnog vatrogasnog društva u našem gradu, osjećaji koji su me preplavili, jednostavno ostavljaju tužan dojam na sve godine provedene u vatrogastvu u Metkoviću.Nakon toliko godina, u našem gradu više ne vrijedi VATRU GASI –BRATA SPASI, sa kojim su se geslom vatrogasci održali preko 100 godina u Hrvatskoj. U nogometu, uprava smijeni trenera, normalno, igrači igraju dalje samo pod novim kormilom, kao i u svakom drugom sportu, u menađmentu se mijenjaju šefovi, direktori, menađeri, sve normalno, radnici rade svoj posao i pridonose svome biznisu i čuvaju svoje radno mjesto, u politici se mijenjaju vlasti, vlastodršci, normalno, novo kormilo, novi kapetan, druga putanja broda, ali brod i dalje ide i plovi. A u vatrogastvu?????
Skupština, posve legitimno, izabere novo vodstvo, i odjedanput sve staje, vatrogasci se pretvaraju u zvijeri i umjesto slogana gore navedenog, vatrogasac gazi vatrogasca.Novi – stari predsjednik, premda je kosti ostavio za vatrogastvo u svome gradu, radeći svoj posao u ono vrijeme za najminimalninju plaću koja se u državi primala, vodeći ljude, mlade ljude, u pravilu tada maloljetne, u akcije gašenja, a koji su gasili u svojoj robi, svojim cipelama i tenisicama, bez ijedne kune ili tadašnjeg dinara nadoknade, bez kaciga na glavi, sa kosirićima u rukama i naprtnjačama na leđima, danas dođe u situaciju, da neki ljudi, također vatrogasci, doslovno pljuju po njemu i njegovoj braći vatrogascima, omalovažavajući cijelu povijest vatrogastva u našem gradu.
Meni, koji sam eto još uvijek ponosan što sam vatrogasac, bez obzira na te objede i omalovažavanja od strane ljudi koji jednostavno nisu živjeli nikada pravo dobrovoljno vatrogastvo, sva ova događanja u poslijednje vrijeme ostavljaju gorak okus i žal za nekim starim i drugačijim vremenima. U to vrijeme, gotovo 99 posto vatrogasaca dobrovoljaca nije znalo tko im je predsjednik niti ih je to posebno zanimalo, već se težište vatrogasnog života svodilo na druženje u prostorijama doma, igralo se na karte briškula, trešet, mačak, trenta uno, ajnc, šah,itd., itd., uz to se vježbalo sa vatrogasnim spravama i opremom, sudjelovalo u vatrogasnim natjecanjima, jedan put godišnje na sponzorirane izlete od nekoliko dana diljem Hrvatske, pa i u inozemstvo, i neizostavno vrhunac našeg društvenog života je bila proslava svetoga Florijana našega zaštitnika, koji se jednostavno morao slaviti, to je bio vatrogasni dan „D“, biti ili ne biti. Nadalje, negdašnji stari vatrogasni dom je bio svratište svim dobronamjernim ljudima i u njega se ulazilo sa osmijehom i poštovanjem prema srebrnim kacigama na ormaru.
Danas su neka druga vremena došla, pa tako „neki novi klinci“ samo pitaju koliko ima para na računu, može li se okrenuti kakav biznis, funkcija je postala tako bitna, kao da se radi o izborima u SAD-u, a ne DOBROVOLJNOM vatrogasnom društvu, maloga grada, sa skromnim mogućnostima .
Isto tako je došlo vrijeme da mladi vatrogasac starog vatrogasca gotovo pribija na križ zato što više nije mlad, kao da se radi o zvjerinjaku sa najstrožom prirodnom selekcijom, bez humanoidnih obilježja u svome ponašanju. Minuli rad se više ne računa, poštovanje prema starijima više ne postoji, a vrijeme se počinje mjeriti od trenutka kad god dođe neka zalutala usijana glava.
Po kratkom postupku, starog vatrogasca pripadne sat, ako ima sreće modernijeg dizajna i zdravo! Gdje si bio? Nigdje! Što si radio? Ništa!
Na kraju ove štorije, nova su vremena, novi običaji, ali vatrogasci nikad neće biti vatrogasci ako se ne vrate biti vatrogasnog poziva, a to je prije svega humano djelovanje, spašavanje ljudi i imovine, te služenje svome gradu i svojoj zemlji, kada si mu/joj najpotrebniji.
To je poziv vatrogasca i ja još uvijek bez obzira na sve ove „moderne nedaće“ vjerujem u to!!!!
VATRU GASI - BRATA SPASI
Post je objavljen 19.02.2014. u 23:01 sati.