Marketing
SVETAC DANA
17. veljače
SVETIH SEDAM UTEMELJITELJA REDA BMD- serviti
Imena sedam svetih utemeljitelja Reda slugu Blažene Djevice Marije ili servita su: Bonifiglio, Bonagiunta, Manetto, Sostegno, Amadio, Uguccione, Alessio.
Oni su svi od reda po zanimanju bili trgovci i pripadali su moćnom cehu trgovaca koji je vršio velik utjecaj na život i sudbinu grada Firenze. Utjecaj je bio ne samo na ekonomski, već i na kulturni i religiozni život. Ta sedmorica trgovaca, koji su početkom XIII. stoljeća putovali po Italiji, Francuskoj i Flandriji, vidjeli su mnogo dobra, bujan procvat kršćanskog života, ali i sekte heretika, koje su širile krive ideje, sektaški duh i rascjep i sukobe među vjernicima.
Potaknuti odozgora pobožni se trgovci udružiše u jedan pokornički pokret. Takvih je pokreta početkom XIII. stoljeća bilo po svim talijanskim gradovima, a osobito u Firenzi. Zvali su ih "Braća od pokore" i smatrali pravim redovnicima. Oni su, doduše, živjeli u svijetu, ali su duhom od njega bili odijeljeni te su u pokori i siromaštvu išli za nasljedovanjem siromašnog i raspetog Krista. Trgovci se kasnije oslobodiše svih rodbinskih veza te povukoše u Cafaggio kod gradskih vrata Firenze, "da bi se ondje u većoj slobodi mogli posvetiti razmatranju", a uz to su činili i djela ljubavi prema bližnjemu.
Bili su uvjereni da kontemplaciju valja oploditi i aktivnošću prema bližnjemu. I to je gotovo opća pojava u životu svetaca da su najveći kontemplativci bili ujedno i najveći aktivisti bilo u izravnom pastoralnom zalaganju, bilo u djelima milosrđa. I ti su kreposni trgovci poput sv. Franje Asiškoga htjeli živjeti po Evanđelju i to u potpunosti. Da bi to što bolje ostvarili, udružili su se sami u jednu zajednicu.
Živeći jedno vrijeme u Cafaggiu, učinilo im se da su još uvijek odviše povezani sa svijetom i da ih to smeta u sabranosti pa stoga odlučiše potražiti zabitnije mjesto. I to je također česta pojava u životu svetaca, da rado traže samoću, kako bi u njoj lakše našli Boga to su činili već neki starozavjetni proroci pa i naš Gospodin. Sveti trgovci, sada već redovnici, povukoše se godine 1241. na Monte Senario, 18 km sjeverno od Firenze, i počeše ondje provoditi pustinjački život baveći se isključivo Božjim stvarima. Na poticaj dominikanca sv. Petra iz Verone svoj red nazvaše Družba Presvete Djevice Marije, koja se zove sluge Svete Marije. Za svoj redovnički život uzeše pravila sv. Augustina, a oblačili su se u crno odijelo. Takvu nošnju zadržaše sve do danas. Red je konačno potvrdio sam papa godine 1255.
Kao središnje točke svoga zajedničkog života novi je red uzeo božansko čitanje, misu, molitvu u koru, službu siromasima i djela milosrđa uopće. Uz nasljedovanje Krista sve se više povezaše i s Majkom Božjom, kao svojom odvjetnicom i posrednicom. Njoj u čast počeše gajiti sve jaču pobožnost, a ona je dolazila do izražaja i u tome što su sve svoje poslove započinjali sa "Zdravo Marijo" ili "Zdravo Kraljice", što su na osobit način slavili subotu kao dan Majke Božje, za koji su se spremali već u petak pjevanjem "Bdjenja naše Gospe".
Primjer ovih svetih slugu Blažene Djevice Marije djelovao je na mnoge, ponajviše bogataše. Oni su svojim životom obogatili život Crkve, navodeći je da što više bude u skladu s Evanđeljem. Svetima ih je proglasio 15. siječnja 1888. tek papa Leon XIII., iako im se uspomena i štovanje počelo širiti već u XIV. stoljeću. Na Veliku Gospu 1933. kosti su im skupljene u jedan relikvijar te prenesene u kapelu njima posvećenu, a sagrađenu prigodom 700. obljetnice reda servita.
Serviti imaju danas u Rimu glasoviti teološki fakultet Marianum, na kojem se dijele akademski stupnjevi iz mariologije te koji pokazuje naročit interes za razvoj mariologije, dogmatske znanosti o Presvetoj Djevici. Fakultet izdaje i znanstvenu reviju Marianum te specijaliziranu biblioteku koja sadrži svu mariologiju.
(Mislim da ova sedmorica daju dosta štofa mojim ss-analitičarima)
18. veljače
SVETI ŠIMUN (+107)
Za svetoga Šimuna, drugog jeruzalemskog biskupa, misli se da je bio sin Kleofe, jednog od dvojice učenika kojima se Isus ukazao na putu u Emaus. Nakon mučeničke smrti sv. Jakova Mlađega, prvog jeruzalemskog biskupa oko godine 62., preostali učenici izabrali su Šimuna za njegova nasljednika. To je zabilježio otac crkvene povijesti Euzebije u svojoj Crkvenoj povijesti. On misli da je to bilo nakon razorenja Jeruzalema, što ne odgovara istini. Daleko je vjerojatnije da je to bilo prije i da se za opsade Jeruzalema Šimun sklonio u Pellu. Gospodin, koji je prorekao i razorenje Jeruzalema, opomenuo je svoje učenike da tada bježe. Šimun je za to znao i zato je pošao u Pellu. Svojim boravkom u Pelli zameo si je trag pa se tako kao Gospodinov rođak nije morao pokazati u Rimu po naredbi cara Vespazijana i Domicijana.
Sv. Šimuna su za progonstva prvih godina carevanja cara Trajana optužili pogani i Židovi da je kršćanin i Davidov potomak. Godine 107. bio je dugo mučen, a zatim raspet. Pobudio je i čuđenje i divljenje gledatelja pa i samoga konzularnoga legata Tiberija Klaudija Attika, jer je bio starac od 109 godina, a od toga biskup 43 godine. Kako je bio Gospodinov suvremenik, pa čak i rođak, zanimalo bi nas mnogo više iz njegova života, ali, na žalost, vjerodostojni izvori o tome šute.
Za štovanje sv. Šimuna u zapadnoj Crkvi imamo prve podatke u Adonovu martirologiju, a spominje ga i Rimski martirologij kao i knjige o svecima i mučenicima na Istoku. Svi ga od reda slave kao Kleofina sina. Na Zapadu se neke crkve kao npr. u Brindisiu, Bologni i Bruxellesu ponose što imaju njegove relikvije. Međutim, predaja je o njihovoj vjerodostojnosti posve nesigurna.
19. veljače
SVETI KONRAD Confalonieri (1290. - 1351.)
Današnji sveti zaštitnik Konrad iz Piacenze (Corrado Confalonieri), franjevac trećoredac, pokajnik, hodočasnik i pustinjak rodio se 1290. u talijanskom gradiću Calendascu nedaleko Piacenze (Emilia-Romagna).
Plemić, od rane mladosti bavio se lovom i viteškim igrama. Jednom je u lovu naredio da se naloži velika vatra, kako bi potjerao divljač iz brloga i gnijezda. Zbog jakog vjetra buknuo je silni plamen koji je opustošio okolna polja i šume te uništio cijelo jedno selo. Corrado je pobjegao u panici. Vlasnici polja i kuća tražili su da se pronađe krivac i da im se nadoknadi šeteta. Vladar Piacenze Galeazzo Visconti dao je uhititi jednog siromašnog seljaka koji se zatekao na mjestu požara i osudio ga ni krivog ni dužnog na smrt zbog podmetanja požara.
U Corradu je je proradila savjest, javio se vlastima, spasio nedužnog čovjeka od smrti i obvezao se da će nadoknaditi štetu. Prodao je imanje kako bi isplatio dug, izvršio je svoje obećanje, ali je potpuno osiromašio.
Lišen zemaljskih dobara, odlučio je promijeniti svoj život.
(mene čudi kak se meni nije promjenio život nakon što sam lišen ovozemaljskih dobara...)
Nakon te nesreće, 1315, Corradova supruga Eufrosina ušla je u samostan klarisa u Piacenzi, a on se pridružio franjevcima trećorecima u njihovoj pustinjačkoj nastambi u Calendascu.
Hodočastio je u Rim i u druga sveta mjesta, a zatim se uputio na Siciliju.
Stalno boravište pronašao je 1343. u dolini grada Nota (provincija Siracusa). Smjestio se u spilji Pizzoni, koju je narod kasnije prozvao njegovim imenom.
O njegovom pustinjačkom životu u vjerničkom puku kruže mnoge legende i pripisuju mu se mnoga čudesa i ozdravljivanja. Posebno blizak bio je s pticama. U Notu je i preminuo na današnji dan, 19. veljače 1351, klečeći pred križem. Njegovo štovanje u biskupiji Siracusa odobrio je 1515. papa Leon X, to je 1544. prošireno na čitavu Siciliju, a papa Urban VIII. dopustio je 1625. svim franjevačkim zajednicama štovanje svetog Corrada. Zaštitnik je gradića i biskupije Noto, rodnog Calendasca, naročito ga štuju katolici u Vijetnamu, a zazivaju ga osobe koje boluju od hernije (kile).
Post je objavljen 19.02.2014. u 18:26 sati.