Sad tek znam,
prvi put je bilo
lako,
iako su umjesto
zvijezda
granate padale,
zatvorila sam
vrata i ključ
u njima ostavila.
Vrećicu i njih dvoje
(jedno u meni)
sa sobom sam
ponijela.
Ovo sad,
puno više
boli,
namjesto zvijezda
padaju ljudi.
Zatvorila sam
vrata i ključ
zauvijek
predala.
Tko god,
bude kosio
zelenu travu
nekad doma mog,
nek osluhne
vjetar u sjećanjima
i čuje,
smijeh i radost,
kojim natopiše
svaku vlat trave,
mojih dvoje.
Vrata zatvorena,
ključ predan,
dom
sa mnom.
I njih dvoje,
moji ljudi.
Post je objavljen 19.02.2014. u 11:46 sati.