Bio je vikend prije blagdana, sve se pospajalo što se moglo i slavili smo
ne samo kraj radnog jedna, već i kraj godine...barem u mislima.
Otišli smo u studentski klub na plesnjak.
Mirni Zagrepčanec trusio je votke, ja sam pijuckala rum.
Popio je dovoljno votke da pleše, dapače, da se razbaca, i da pjeva. Nikad ga nisam vidjela takvog.
Nakon nekog vremena shvatio je da opako zaostajem za njim.
-Još jednu?
- Šališ, se? Još sam na drugoj!
- Kako si još na drugoj?! Zašto se šparaš?
-Pa neću više.
-Kako nećeš? Kaj će ti biti??
Ovaj razgovor smo otad vodili već nekoliko puta, s raznim stupnjevima nevjerice i predbacivanja.
Odlučio je da to ne može tako dalje i da me mora naučiti svetoj vještini pijančevanja.
Kako da se čovjek inače zabavi i pleše kad dođe u mračni maleni prostor gdje je možda najstariji
od svih prisutnih?
Osim toga, treba proslaviti vikend, Božić, blagdane, novu godinu, nadolazeću francusku i pečenje,
treba se konačno opustiti.
Smijala sam mu se, isprva.
Onda sam malo razmislila pa sam se sjetila jedne stvari- ja zapravo nikad nisam bila pijana.
Nikad.
Nikad nisam ništa zaboravila u klubu, nikad nisam rigala, nikad nisam plesala po stolovima, nikad nisam izvrijeđala
konobara.
Bila sam nacvrcana par puta, to jesam.Točno se sjećam.
Prvi slučaj bila je overdoza Baileysa, namjerni pokušaj opijanja.
Drugi slučaj bio je loša vijest+rakija na prazan želudac. Ošlo ravno u glavu.
Treći slučaj bili su kokteli umjesto sendviča nakon dugog dana.
I to je to.
Kako je to kad se napiješ? Kakvo je to čudesno stanje u kojem si totalno bezbrižan, sve dok ti ne postane zlo i ne provedeš dan u krevetu, sa vrećicom smrznutog graška na čelu? Počelo me to kopkati.
Možda je vrijeme da ga jednom doživim, u ovim poznim godinama, čisto za probu.
Da budem sigurna da ništa ne propuštam.
Čvrsto sam odlučila, treba to isprobati.
Dogovorili smo izlazak, MZ i ja, na isto mjesto. Obećala sam mu da ću si dati truda.
Kupila sam sok da ga miješam s rumom prije izlaska.
Odmah nakon posla počela sam sa ženskastim likerčićima.
Na svoju veliku žalost, cijeli dan sam slabo jela. Svi preduvjeti bili su tu.
Na kraju u strci da izađem iz kuće na vrijeme, nisam popila sok s rumom, sva ekipa
s kojom smo se zagrijavali u gradu odlučila je da radije ide doma u krevet nego s nama
na 80-e, i došli smo u klub u 1, što mi je bilo apsolutno prekasno.
Oko 2 i po sam osjetila da sam na rubu. Glava mi je bila lagana i kao da samo što nije otplovila.
Bilo je vrijeme- još jedna ili 2 Cube libre i napit ću se.
Ponudih MZ- u da donesem još pića. Rekao je da neće. Razmišljala sam kako je sad vrijeme za eksperimente.
Sada sam jako blizu toga da se napijem. Cijela večer mi je trebala da dođem do toga.
Valjda mi neće biti loše. Valjda se neću osramotiti. Čak i ako mi bude loše, imam dadilju, što je dobro.
Piti ili ne piti?
Za pola sata MZ i dalje nije htio novu rundu. Onda sam skužila.
Džentlmenski se spriječio da se napije ko majka zemlja jer je znao da me mora još vratiti kući.
Ako se napijem ko čep, njegov zadatak bit će teži. Ovo je jednostavno nije dan za to.
Istog trena sam se odlučila rastrijezniti.
Došla sam kući u 4.45, trijezna i gladna.
Prvo pijanstvo odgađa se za ožujak.
Post je objavljen 18.02.2014. u 22:12 sati.