Često sam čuo: 'To si ti samo misliš.', ili 'Mo''š mislit'', 'Čini ti se.', kao i mnoge slične izreke. One obično izazovu otpor kod onoga kojem su upućene. Znači mu, da ono što je govorio, ne odgovara istini ili stanju stvari.
U sličnim situacijama uobičajeno bih zastao i nastojao vidjeti o čemu se radi.
Sklon sam prihvatiti svoju pogrešku, ali ne paušalno. Moram je vidjeti, jer kako bi je inače mogao ubuduće prevenirati? Obično mi mije cilj da budem 'u pravu'. Nastojim ispravno prezentirati što vidim i mislim. Svijestan sam mogućnosti da u tome i pogriješim. Baš zbog toga nastojim sagledati stanje.
I što tako uobičajeno vidim?
Našlo se dvoje, ili više, razgovarajući. Često razgovor preraste u nadmetanje riječima. Zanimljivo mi je razložiti stanje.
Idu riječi koje oslikavaju neke misli. Oslikavanje je stvaranje slike. Slika je ionako podložna sudu onoga koji je gleda, a u ovom slučaju sluša. Već u tom ranom koraku je upitno što slušatelj prima? Onaj koji govori rijetko o tome misli. Obično misli da svi prate njegov govor. Ako ne, onda ih osuđuje da ne raszumiju, da nemaju znanja, pa svašta čime da svoj neuspijeh govora pripisuju slušatelju.
Kada tako sa raznih strana krenu nadmudrivanja govorom, ispremješaju se slike. Tada se pitam: 'što se tu želi?'
Vidim ono što vidim, a tako i svi ostali. Svatko vidi na svoj način, mada se radilo o istoj stvari ili slici. Viđenje ima kvalitete misli. A misao?
Misao je kao fluid. To je zato što je u svijetu unutarnjem. Tako vidim. Prema van ih se odašilje riječima. Ta pretvorba u riječi puno osakati sliku. Često je potrebna vještina da se vidi što je autor htio reči ili prikazati.
Problem je kada svatko stoji na svojoj strani i inzistira na tome da ga drugi razumiju. Hvata se za neka pravila, znanja, moći... Radi kao da je sam na svijetu, ili kao da je određen za nekog vođu riječima. Ne vidi da su tu, na korak do njega, oni kojima govori. Oni su najvažniji činbenik namjere njegova govora. Njima on sliku stvara.
Zanimljive su i te slike. One nisu stvarnost koju riječima žele predstavljati, tj. ni onaj koji je riječi osmislio. Već kod toga stvaranja odstupa se od stvarnosti. Time se već ušlo u područje potrebe razumijevanja stvarnosti koju stvarana slika tumači. Tako je već prvi korak nerazumijevanja kod onoga koji govori. Umjesto da okrivljuje druge za nerazumijevanje, treba se upitati o svom razumijevanju.
Vidim da svi sudjelujemo, ali često nema poštovanja toga.
Trude se sve strane, mada neka viša, a neka manje. Neki uporno stoje na svojoj strani, a neki doživljavaju i sugovornika. Konačno, slika koju se nastoji prenijeti je tamo kod onoga koji govori. Možemo li do nje i između riječi? Možda možemo razlučiti i namjeru koja se nastoji prikriti baš tim izgovorenim riječima.
Koje zanimljivo područje!
E, riječi, riječi...
Ima nešto iznad njih. To smo mi, oni istinski nosioci energije života. Ta energija je svuda oko nas, ali je najčešće svijesno ne vidimo. Ona nosi praviju sliku. Ona je naš prezentant.
Sada ulazim u novo područje komunikacije. Ono, jednostavno, nije verbalno.
Pa, kuda sve to vodi?
Istini po kojoj stvarno jesmo. Vidite li? Ogromna je moć viđenja! Po njemu smo to što jesmo!
A ja sam, eto, opet pričao. Da, jer ja sam takav. I Vi ste takovi kakovi jeste. Poštujem i volim Vas. Kao i ja ste; Svijet u Svijetu. Radost spoznajom Istine svima Vama ... :)
Post je objavljen 17.02.2014. u 13:35 sati.