Na prvoj godini studija profesor iz matematike zadao nam je logički zadatak. Sastojao se od dvije premise a od nas se očekivalo da iznesemo zaključak. Iako sam bio suviše plašljiv i sramežljiv da bih pred svima istupio (radilo se o stotinjak kolega i naravno profesoru) znao sam rješenje zahvaljujući apsolviranoj Logici iz trećeg razreda gimnazije.
Premise su glasile
-Neki snovi su strašni
-Nijedno janje nije strašno
Što je zaključak?
-Neki snovi nisu janjci
Možda se zaključna tvrdnja može činiti netočnom (iako su premise točne) jer, kao što je poznato, nijedan san nije janjac - no prema zakonima logike jedino što sa sigurnošću možemo zaključiti je navedeno - za 'ostale snove' ne znamo.
No pitanje je koliko zakone logike koristimo i primjenjujemo u stvarnom životu. Smatramo li da je za stvaranje i održavanje svijeta i života zaslužna (ili možda kriva?) viša sila ili majka priroda, pitanje je je li baš nužno precizno definirati njenu narav, karakter, povijest ili planove. Na primjer, dok sam bio teenager uživao sam (a moram priznati da i danas uživam) u pričama Agathe Christie s protagonistom belgijskim detektivom katolikom po imenu Hercule Poirot. Njegova ingenioznost, metodičnost i učinkovitost vrline su - koje mu je autorica udahnula - kojima je svaki puta besprijekorno dolazio do rješenja slučaja. Je li on ispunio svoju misiju, je li ostvario viziju svoje stvoriteljice koju je imala kad ga je stvorila i dok ga je godinama održavala na životu (otišao je prije nje) ? Mislim da je to van svake sumnje. No niti u jednoj priči nikada nisam našao Herculea da se obraća Agathi, nikad ju nikome nije spomenuo, ma čini se da on uopće ne zna ništa o njoj. Niti zna kako se ona zove niti zašto ga je stvorila niti zašto ona dopušta da se on ponekad toliko muči sa slučajem, a osobito kako to da dopušta da toliko nevinih ljudi bude ubijeno. Hercule se ne pita zašto mu Agatha ne da čarobni štapić da jednim potezom riješi sve i - možete li samo zamisliti - nikad mu nije palo na pamet da ljude razlikuje niti vrednuje po tome vjeruju li oni u Agathu Christie - za njega su svi isti! (Nema zime kad ima rime). Ne, Hercule Poirot koristi svoje talente za opće i vlastito dobro, najbolje što zna, pun je empatije i duboke je percepcije, usmjeren je na ljude oko sebe i načine kako im može pomoći.
Pogledamo li druge priče i junake-krimića,stripova,filmova ili serija- ne slavi li se neka univerzalna općeljudska ljestvica vrijednosti koju svatko razumije? Nisu li negativci kažnjeni?
Steve Jobs - dok ovo pišem to je zadnji film koji sam gledao - govori cijelo vrijeme o višoj sili kroz stvaranje, viziju ali nikad eksplicite
Post je objavljen 19.09.2013. u 13:12 sati.