Marketing
Ubij me nježno!
Moraš voljeti ovu zemlju. Barem meni nije trebalo dugo. Imaju sve – osim sunca.
Jebeš sunce, ionak sam uvijek na plaži izgledala ko sibirska mlada, pekla se danima, zaradila opekline i došla doma s bež tenom. Tako da se uklapam u činjenicu da Škoti na suncu cvrče ko oni zgodni dečki iz Sumrak sage.
Prvo su izglasali mogućnost sklapanja gay-brakova bez ikakvih natezanja, prepucavanja po medijima, razvlačenja teme u nedogled jer šačica od osamnaest „protiv“ nije imala šanse naspram stotinu i pet „za“. Hm, znači tu nitko zapravo i ne smatra da je ovo prava tema za dizanje prašine, upiranje prsta, opravdavanje, medijsku hajku, sramotu ili bilo što drugo, blisko nama Hrvatima. Prijedlog je prošao ko kad naš Sabor glasa za neki tamo stavak tri, članka 5. Zakona o lokalnom zavoju na nerazvrstanoj cesti. Nemreš vjerovat. Već se nekoliko mojih gay prijatelja javilo da se raspitam o organiziranju vikend izleta u Škotsku, uz skromno vjenčanje i večeru u pub-u! Možda bih trebala razmisliti o otvaranju agencije, hehe!
Odmah nakon ove vijesti – došla vijest o formiranju zakona o „potpomognutom samoubojstvu“ (moj prijevod), što bi značilo – ako si star, smrtno bolestan, u agoniji i bez nade u oporavak – imaš pravo na dostojanstven odlazak u vlastitoj režiji. Odlučuješ sam o tome kada želiš otići s ovog svijeta, uz medicinsku pomoć. Radi se samo i isključivo o ljudima koji nemaju više opcija, uz temeljitu evaluaciju samog pacijenta od strane nekoliko doktora i ako se radi o osobi koja nije pri zdravoj pameti i koja ne može realno prosuditi želi li to ili ne – postupak se ne provodi. Fair enough! E, sad – zakon je još uvijek u postupku i tu su se, za razliku od prijašnje spomenutog, javile vjerske ustanove i razne „pro-life“ udruge koje se protive ideji.
Nakon što sam jutros na TV-u odslušala ženu čiji je suprug to obavio u Švicarskoj – rekla sam mužu: Kad dođe vrijeme (jer sam ipak starija), nećeš dozvoliti da serem u gaće i da me hrane na slamku i da sam u takvim bolovima da haluciniram? Dragi nije htio slušati moje bedastoće, ali znam da je shvatio. Žena je ispričala tako dirljivu i lijepu priču o svom suprugu. Bio je intelektualac, hranitelj obitelji, alfa mužjak, no bolest ga je satrla i prognoze su, iz dana u dan, bile sve gore. Trpio je neljudske bolove i mogao je komunicirati samo i jedino jednim prstom na kompjuterskoj tastaturi. Nakon što su jednog dana zajedno odgledali prilog o klinici u Švicarskoj koja obavlja „assisted suicide“ napisao je svojoj ženi: “Tako ja želim otići!“ Žena je rekla da se njegovo lice ozarilo i da je odavalo vidno olakšanje dok je saznao da odlaze u Švicarsku. Cijela obitelj se okupila oko njega, svima je napisao par oproštajnih riječi i za dvadesetak minuta polako utonuo u san s velikim osmjehom na licu. Žena je, puna neke čudne mirnoće, na kraju intervjua samo rekla: “Taj ću dan pamtiti kao jedan od najposebnijih i najosobnijih u životu.„ Na kraju je jadan čovjek ipak sam mogao odlučiti o svojoj sudbini i to ga je usrećilo.
Naravno, nije sve tako jednostavno. Postoje tu mnoge stvari koje treba uzeti u obzir, od same činjenice da sustav mora itekako šljkajati da se ne bi desilo da trknute obitelji ubijaju svoje babe jer im se ne da plaćati njegu, do toga da mnoge vjere takav čin smatraju velikim grijehom, što poštujem, ali u osobnom slučaju – željela bih otići s ovog svijeta bez pelena, cjevčica i boli.
Samo kaj ak se desi da si sve lijepo središ u super modernoj klinici, okupiš najbliže, održiš govor, popiješ zadnju Margaritu i uz zvukove dobre stare Pajtonovske „Always look on the bright side of life“ utoneš u san...i probudiš se u paklu gdje te gospon Vrag dočeka riječima:“Ooohoho, pa koga ja to vidim? Gđo Eutanazer Suicidović, za vas smo rezervirali poseban kotao za one koji se igraju sudbinom! Ne brinite, tu vas nitko neće pitati kaj hoćete, nemate nikakvih opcija, bubalo vas bu do vječnosti! Buhaha!“
E to bi bio turbo fuck up!
Post je objavljen 16.02.2014. u 21:00 sati.