Tu,
su hodali svi moji počeci i krajevi, živo kucaju sve moje ljubavi, gordo koračaju sve moje nevolje i želje, sva htijenja i strahovi dobiju svoje lice, suze i osmijehe pobjede pamte stijene, pozdrave pripadanja šaputaju krošnje i poglede nalaženja pamte.
Tu,
iznova se volim izgubiti, osamiti, tražiti. Suočim se i nećkam, sa sobom porječkam. Tu se sretnem, kroz krošnje si obećam,
u trku neka druga postanem, tu se nađem, misli još su više samo moje, takva, od pronađenih odluka ne odustajem.
Te u znoju potekle jedine su poštene održive odluke od kojih snažna ostajem. Autocenzura napušta me i bez prepona sve se rastače u nove snove i istine.
Sreća stiže me. Sreća se ne čeka. Za njom se trči.
Tu,
u tom uzvišenju prolazim kroz vremeplov mojih desetogodišnjih kretanja i sasvim obična šetnica s krajem i početkom moja je najbolja učiteljica bez ocjena.
(O)cijenim se sama dok me noge nose, srce vodi, duša piše.
Tu,
se svi susrećemo držeći more za ruku.
Post je objavljen 16.02.2014. u 18:23 sati.