Kažu umni i mudri ljudi da se ne bi trebali vraćati u prošlost ako nam ona ne donosi bolju budućnost. Kako mi, izgleda, nemamo ni sadašnjosti, a kamo li budućnosti, to nam preostaje samo da pričamo o prošlosti u onom pozitivnijem smislu kojega je gajila većina stanovništva bivše države, a prema tomu posebno Hrvatske i susjedne nam Slovenije. U vremenima i društvima bez budućnosti cvate korupcija, grabež povlaštenih i palež društvenog bogatstva (pokretnina i nekretnina) od strane potlačenih i obespravljenih. Tako u siromašnom svijetu na inicijativu bogatih dolazi do tzv. „proljeća“. Zadnje takvo proljeće svanulo je u Bosni i Hercegovini, a kako smo mi svoje proljeće iskoristili još 1971. godine, možemo očekivati samo „hrvatsku jesen“. Neće nas spasiti ni novi Gabrićev desni blok, pa makar zazivali rehabilitaciju ustaštva i povratak ratnih zločinaca Domovinskog rata. Na lijevoj strani stidljivo se pojavljuje ORAH, bez HRASTa, naravno, dok vlast uporno gazi po svom predizbornom Planu 21 s potpuno nekompetentnom Vladom. Opću proizvodnju za rast BDP-a podupiru stečajevima Imunološkog zavoda u Zagrebu i poduzećem Mirna iz Rovinja, koji svaki za sebe ima preko stotinu godina svijetle tradicije i po preko dvije stotine radnika. Dodajmo k tomu i kooperante za gospodarsku infrastrukturu kojih je više od dvije stotine i odljev sredstava našega nekad najvećeg blaga INE u prijateljsku nam Mađarsku, što možemo očekivati?
Prema Milanu Gavroviću (u Novostima), BDP je danas manji od BDP-a iz 1986. godine. Milošević je 1987. donio nevrijeme i poremetio politički i ekonomski (gospodarstveni) sustav Jugoslavije. Ali hrvatski brod počeo je ubrzano tonuti poslije prevrata (osamostaljenja). Njih je zanimalo samo tko će dograbiti postojeću imovinu i obogatiti se. Vođa tih događanja bio je Franjo Tuđman, a ponižavanje radnika nastavlja se svakim novim zakonom o radu.
Ovaj zadnji Zakon o radu i nije tako strašan, ako se tiče samo radnog vremena. To je preraspodjela! Treba upisati da je tako bilo i u onom sistemu radničkog samoupravljanja! Međutim, onda je radnik bio u stalnom radnom odnosu pa je dočekao da se smanji radni tjedan ili mjesec kako bi godišnje imao 2.184 sata (s marendom, godišnjim i praznicima), odnosno u prosjeku 182 sata mjesečno. Danas socijaldemokratska vlada Hrvatske dozvoljava da se u nedogled potpisuju ugovori na određeno vrijeme i onda kada bi radnik trebao ići na smanjeni radni mjesec, jer je tri mjeseca odrađivao 56 sati tjedno, on dobiva otkaz. Ponovno biva primljen na određeno vrijeme za 15 dana kao novi radnik s obavezom na preraspodjelu radnog vremena od 56 sati tjedno – i tako svaka tri mjeseca. To Mudrinić i ministar rada Mrsić zovu fleksibilnošću radnog odnosa!?
Pored ovih gore nabrojenih mentalnih nepogoda koja latentno vuku prema „Hrvatskoj jeseni“, leđa nam je okrenula i priroda; sušno ljeto, blaga zima, ledena kiša, poplave, smrad iz kanalizacije, vodovod s 40% gubitaka, centralno grijanje s atomskim cijenama. Sve je to primoralo našeg diplomiranog župana da češće proglašava elementarne nepogode. Mada nisam tako jako ostario, ipak su mi ostale u sjećanju manifestacije koje su se zvale, recimo, NNNI (ništa nas ne smije iznenaditi). Bilo je to u doba mraka kada je odjel Civilne zaštite bio u svakom selu, kada su članovi toga društva bili svi stanovnici zaseoka, sela, grada. Civilna zaštita sa svog telefona, ili radija, pozvala je svoje članove i sve dobrodošle susjede, da se sprema ili se desila nezgoda po pitanju snijega, ledene kiše, poplave ili potresa. Tada nisu izglasavali posebne stožere za zaštitu i spašavanje, niti vijeće za zaštitu potrošača, pa čak ni savjete za potporu bolnice. Sve je bilo regulirano zakonima koje je provodila pravna država i ljudi su se družili pomažući sebi i drugima bez naknade.
Zadnja elementarna nepogoda u Ogulinu proglašena je u kolovozu 1999. godine kada nas je poplavila rijeka Dobra. Mada tada još nije vladala ovakva bezlipica (za razliku od besparice) što se desilo? S ono malo novaca koje smo dobili iz nekakvog crnog fonda, ili kako se već zvao, dobili smo toliko da podmirimo troškove popisnih tijela za nastale štete, i nešto malo za oštećene građane. Kao, recimo, kada čovjek pljune u more i čeka plimu.
A sada me živo interesira tko će dati novac za dvije uzastopne elementarne nepogode na području Karlovačke županije? Jedna je zbog ledene kiše u Ogulinu i općinama; Josipdol, Tounj, Plaški i Saborsko, a druga za Grad Karlovac i Općinu Vojnić zbog poplava. Ogulin nije poplavljen jer je Ministarstvo navodno izdalo lokacijsku dozvolu za retenciju rijeke Dobre.
A kako je rekao jedan komentator, prije na željezničku prugu nije mogla pasti grana jer se uredno obrezivalo drveće na trasi, a dvije lokomotive preventivno su s nekim prstenom na liri skidale led s elektrožica!
Post je objavljen 16.02.2014. u 05:59 sati.