Marketing
SVETAC DANA
8. veljače
SVETI JERONIM EMILIJANI (1486.-1537.)
Jeronima Emilijani, je papa Pio XI. 14. ožujka 1928. proglasi "zaštitnikom siročadi i zapuštene mladeži".
Sv. Jeronim, osnivač reda somaska, rođen je godine 1486. u Veneciji. O njegovu se djetinjstvu i mladenaštvu ne zna ništa se dok nije stupio u vojsku. Sudjelovao je u ratu između Venecije i Lige Cambraia te pao u zarobljeništvo. Iskušan patnjama, ponižen, doživio je duboku nutarnju preobrazbu te se zavjetovao Gospi da će, ako se domogne slobode, promijeniti svoj dosadašnji neuredni život. Nakon pomalo nejasnog oslobađanja zavjetovao se da će svim raspoloživim sredstvima raditi oko pomaganja siromasima, bolesnicima i potrebnicima svake vrste. Kroz 3 godine u molitvi, pokori i djelima ljubavi spremao se za svoje veliko djelo a smatrao je da će moći bolje pomagati ako postane svećenik. Zaređen je u 32. godini života.
Godine 1528. u njegovoj domovini bjesnila je glad i zaraze a sv. Jeronim je za potrebe bolesnika prodao svo svoje imanje i posvetio se skrbi nad potrebnima. U svom se radu i sam zarazio a nakon ozdravljenja 1531. odrekao se i ono malo dobara što mu je preostalo. Djecu bez roditelja okupljao je u jednoj kući i brinuo se o njima. Svoj rad je proširio po okolnim mjestima a njegov divni primjer potaknuo je mnoge bogataše da mu svojim materijalnim darovima pomognu. osniva i "Družbu slugu siromaha" koju je 1540. službeno potvrdio i papa Pavao III. Svetac je kao pedesetogodišnjak još jedanput doživio pošast kuge u kojoj je i sam bio zaražen te nakon bolesti i umro.
Papa Benedikt XIV. 22. rujna 1747. proglasio je Jeronima blaženim, a Klement XIII. 12. listopada 1767. svetim.
9.veljače
SV. APOLONIJA, DJEVICA I MUCENICA ( +249)
Apolonija (Sunčica) je rođena početkom trećega stoljeća u Aleksandriji.
Sveti Dionizije, aleksandrljski biskup, piše o njoj kako je provodila neporočan život, vrijedan svakoga poštovanja i divljenja. Ona je, možda, upravo takvim kršćanskim življenjem izazvala zavist i mržnju pogana.
Bog joj je podario i nadnaravnu moć, te je tako u jednom trenu pretvorila poganske kumire u prah i pepeo. Stoga su joj se zlobnici htjeli okrutno osvetiti. Naum su i ostvarili u progonu kršćana za vladavine cara Filipa.
Sv. Dionizije piše Fabiju u Antiohiji kako su pogani među mnogim kršćanima mučili i Apoloniju.
Djevicu Apoloniju, koja je bila odmakloj dobi, tukli su i sakatili, kliještima joj čupali zube, izveli su je iz grada, naložili lomaču i tjerali ju izgovarati bezbožne riječi. Apolonija nije htjela vrijeđati Boga, a znala je što ju čeka. Zamolila je da ju na čas oslobode, kad su to učinili, sama je pošla na lomaču.
To se dogodilo 249. godine.
Podatke o Apoloniji znamo zahvaljujući Euzebiju, ocu crkvene povijesti.
Štovanje sv. Apolonije se brzo proširilo prvo Istokom pa onda i Zapadom. Diljem Europe podignute su mnoge crkve njoj u čast. Omiljena svetica bila je mnogima, možda, i zbog neobičnog mučeništva. Čašćenju svetice doprinijela je i kasnija legenda koja ju je učinila kraljevom kćeri. Prema toj priči, smrtnu presudu izrekao joj je njezin otac poganin, ljutit na kćer kršćanku. Treća priča govori da joj je odrubljena glava jer je svoje imanje razdijelila siromasima. Bolesnici koji pate od zubobolje i glavobolje zazivaju zagovor sv. Apolonije. Kao svoju zaštitnicu, slave ju zubari. Umjetnici prikazuju Apoloniju s iščupanim zubom u kliještima i palminom grančicom.
10.veljače
ALOJZIJE STEPINAC,
SVETA SKOLASTIKA ( 480. - 547.)
Njezino je ime, kako to kaže benediktinac kardinal Schuster, u VI. stoljeću bilo veoma često. Sve što znamo o životu Svete Skolastike crpimo iz druge knjige Dijaloga Sv. Grgura Velikoga, koja je sva posvećena životu Sv. Benedikta. Iz toga vrela doznajemo da je Skolastika već od djetinjstva bila posvećena Bogu kao djevica, zaogrnuta koprenom djevičanstva. I to je sve što iz tog razdoblja o njoj znamo. Njezin je život skriven pred svijetom, zavijen u tajnu poniznosti, skrovitosti, šutnje, molitve i povezanosti s Kristom. Možemo naslućivati, ali samo naslućivati, da je s Benediktom provodila pustinjački život dok je on bio još u Subiacu.
Sa sigurnošću znamo da je živjela bar nekoliko godina pred smrt u Monte Cassinu, u blizini slavnog samostana što ga je bio utemeljio njezin brat. Jedanput godišnje običavala bi posjetiti ga i s njime provoditi vrijeme u duhovnim razgovorima. Taj bi se susret zbio izvan samostana, u jednoj izbi na samostanskom posjedu, u koju bi Sv. Benedikt silazio s kojim svojim učenikom. Jedan je takav susret ovjekovječilo pero Sv. Grgura Velikog. Bio je to posljednji susret Benedikta i Skolastike. Imamo ga kao II. čitanje u Časoslovu naroda Božjega. "Skolastika, sestra blaženog Benedikta, bila je od same djetinje dobi posvećena svemogućem Gospodinu. Ona je obično dolazila k bratu jedanput na godinu, a Božji je čovjek silazio k njoj ne daleko izvan vrata, na samostanskom imanju. Jednog je dana ona po običaju došla a časni njen brat siđe k njoj u pratnji učenika.
Čitav su dan proveli u hvaljenju Boga i svetim razgovorima, a kad se spuštao noćni mrak, zajedno su blagovali hranu. Kako ih je, pak, u svetim razgovorima zatekao kasni sat, sveta ga koludrica zamoli: 'Molim te, ne ostavljaj me noćas, već razgovarajmo o radostima nebeskog života sve do jutra.' On joj odvrati: 'Što to govoriš, sestro? Izvan ćelije ne mogu nikako ostati.' Sveta koludrica, čuvši bratovo odbijanje, sljubi ruke i položi ih na stol pa spusti k rukama glavu da se pomoli svemogućem Gospodinu. A kad sa stola podiže glavu, navali sijevanje i grmljavina i pljusak kiše takvom žestinom da nisu ni časni Benedikt a ni braća od pratnje mogli nogom krenuti izvan praga mjesta gdje su sjedjeli. Tada se Božji čovjek rastužen stade jadati: 'Svemogući ti se Bog smilovao, sestro: što si to učinila?' A ona će mu: 'Eto, molila sam tebe, i nisi me htio čuti.
Zamolila sam svoga Boga, i on me čuo. A sada, daj, iziđi, ako možeš; ostavi me tu, pa se vrati u samostan!' A on, koji nije bio voljan ostati, osta ondje preko volje tako da su probdjeli svu noć i jedno drugo uzajamno hranili svetim razgovorima o duhovnom životu. I nikakvo čudo što je žena bila valjanija od njega; jer, po onoj Ivanovoj: Bog je ljubav, sasma ispravno, više je mogla koja je više ljubila. I gle! Tri dana kasnije čovjek je Božji bio u ćeliji. I podigavši oči uvis, vidje dušu svoje sestre kako izlazi iz tijela i u obliku golubice prilazi nebeskim odajama. On se obradova tolikoj njezinoj slavi i zahvali svemogućem Bogu pjesmama i pohvalama; i posla braću da joj tijelo donesu u samostan i polože u grob što ga za se bijaše pripravio.
I dogodi se da ni grob ne razdvoji tjelesa njih kojima je srce bilo uvijek u Gospodinu." Kao zanimljivost navodimo da su liječnici-stručnjaci godine 1950. na temelju sačuvanih kostiju sv. Skolastike došli do zaključka da je bila stasa otprilike 159 cm, a glede dobi da je umrla negdje između 60. i 70. godine. Kosti sv. Benedikta i sv. Skolastike bile su kroz 5 godina, od 1950. do 1955., izložene javno na štovanje vjernika, a zatim položene u stari grob pod glavnim oltarom. Poznato je da su crkva i samostan u Monte Cassinu za vrijeme II. svjetskog rata teško stradali, ali su nastojanjem talijanske vlade, Crkve i čitavoga katoličkog svijeta opet obnovljeni i vraćeni svom prvotnom sjaju. Uz sv. Benedikta štuje se i u benediktinskom redu i izvan njega i Sv. Skolastika. Božji narod je zaziva protiv groma i kad je suša, da bi po njezinu zagovoru izmolio kišu. Sveticu slave mnogi govori i himni. Posvećeni su joj brojni samostani, crkve, oltari, a ovjekovječili su je i velemajstori umjetnosti na mnogim lijepim slikama.
11. veljače
GOSPA LURDSKA
Marijanski spomendan ( 11. veljače 1858. )
(Velika većina stanovnika ove planete, a i vjernika ne zna da se 100 godina kasnije rodio jedan "veliki", doduše ne baš sveti bloger)
Gospino ukazanje u Lurdu u jednom pismu opisala je sama vidjelica Sv. Bernardica ovako: "Jednog dana godine 1858. pođoh k obali rijeke Grave pobirati drva s dvije djevojčice kadli začuh nekakav šum. Okrenuh se k livadi, ali ne vidjeh da bi se stabla iole micala. Na to podigoh glavu i ugledah pećinu. I opazih Gospođu odjevenu u bijele haljine: bila je obučena u bijelo i opasana plavim pojasom, na obadvjema nogama imala je žutu ružu iste boje kao i njezina krunica. Kad to ugledah, protrljah oči, misleći da se varam. Trgnuh ruku u krilo svoje haljine i tu nađoh svoju krunicu. Htjedoh se prekrižiti ali ne mogoh dići ruku ka čelu. A pošto se ona gospođa prekrižila, pokušah to i ja, premda drhtave ruke, napokon sam uspjela. Odmah počeh moliti krunicu. Gospođa je prebirala zrnca krunice ali nije micala usnama. Kad završih krunicu, viđenje odmah nestade." Druge dvije djevojčice nisu ništa vidjele. Vidjelica ističe da joj je Gospođa progovorila tek za trećeg viđenja i pitala je hoće li dolaziti na isto mjesto kroz petnaest dana. Također je rekla da prenese svećenicima da joj na tom mjestu izgrade kapelicu. Bernardici je zapovjedila da se napije vode iz male lokvice koja se pretvara u potok u kojemu su mnogi bolesnici našli ozdravljenje. Zato je ovaj blagdan i proglašen svjetskim danom bolesnika. Nakon više upita Bernardice da se predstavi Gospođa je sa smiješkom odgovorila: "Ja sam Bezgrješno Začeće" što je kasnije proglašeno i kao dogma Katoličke crkve. Gospa je prigodom ukazivanja Bernardici povjerila i tri tajne. 10 godina nakon ukazivanja tj. 1868. Bernardica stupa u Družbu karitativnih i školskih sestara iz Niversa.
Lurd je prodor neba na zemlju, poziv na molitvu, pokoru i obraćenje. Gospa se za izvršenje svoje poruke poslužila siromašnom i neukom mlinarevom kćerkom. Da smo mi birali, vjerojatno bi izabrali nekoga drugoga. Ali Gospodnji su putovi i misli drugačiji od naših. On, a tako i Majka Božja, izabiru malene i ponizne. U njihovim očima povlašteno mjesto mogu imati samo ponizne duše. I to je jedna od velikih poruka Lurda. Neraspadnuto Bernardicino tijelo u Neversu svjedoči i danas kako su Gospodinu mile djevičanske, ponizne i patničke duše. Lurdske ukazanja potiču cijelu Crkvu na čistoću, skromnost, spremnost na žrtvu te na molitvu i ljubav prema bolesnicima i siromasima
Blažena Djevica Marija Lurdska - spomendan je na ukazanje Majke Božje 1858. godine u Lurdu djevojčici Svetoj Bernardici Soubirous. Majka Božja joj se predstavila: "Ja sam Bezgrešno Začeće!" Pozivala je na pokoru i moljenje krunice za obraćenje grešnika. Po Majčinom daru otvoren je izvor na kojem su mnogi ozdravili, podignuta je crkva. Po mnogim zemljama podignute su crkve, kapele i špilje u čast Gospe Lurdske. Prva velika crkva podignuta je u Rijeci, pa u Zagrebu. Kao Lurdska špilja je najpoznatije svetište u Vepricu kraj Makarske.
Poznati marijanski teolog Rene Laurentin je o ukazanju Majke Božje zapisao:
"Kad se analizira ono što je Gospa rekla i Bernardica nama prenijela, netko će možda ostati i razočaran. Praktički ništa nova, nikakva nova objava. Sve to već odavno, od početka Crkva znade i propovijeda: postojanje grijeha, poziv na obraćenje, pokora, molitva, procesije, gradnja kapelica... U prvom redu Gospa je potvrdila služben objavu koju Crkva prenosi i propovijeda svijetu. Vječne istine ponovno su zasjale u svojoj svježini i vječnoj vrijednosti."
(Velika većina stanovnika ove planete, a i vjernika ne zna da se 100 godina kasnije rodio jedan "veliki" ne baš sveti bloger)
12. veljače
SVETI LUDANO hodočasnik ( + 1202. )
ime mi na prvi pogled zvuči "poznato"
13. veljače
SVETI AGAB
jedan od rijetkih svetaca iz Biblije, odnosno Novog zavjeta a da nije apostol!
«Barnaba zatim krene u Tarz da potraži Savla. Kad ga nađe, dovede ga u Antiohiju, gdje su godinu dana bili gosti tamošnje crkve i poučavali mnogi narod. U Antiohiji učenike, i to prvi put, nazvaše kršćanima.
U to isto vrijeme siđoše iz Jeruzalema u Antiohiju neki proroci. Jedan od njih, imenom Agab, ustade i proreče, nadahnut od Duha Svetoga, da će biti velika glad po svem svijetu. I zaista je bila za Klaudija. Tada učenici odlučiše svaki prema svojim mogućnostima poslati pomoć braći u Judeji. To i izvršiše šaljući doprinos (tamošnjim) starješinama po Barnabi i Savlu» (Dj 11,25-38).
«Za našega višednevnog boravka ondje (u Cezareji) dođe iz Judeje neki prorok imenom Agab. Kad nas pohodi, uze Pavlov pâs, sveza sebi ruke i noge te reče: 'Ovo veli Duh Sveti: Ovako će čovjeka čiji je ovo pâs u Jeruzalemu svezati Židovi i predati ga u ruke poganima.' Kada to čusmo, počesmo mi i mještani moliti Pavla da ne ulazi u Jeruzalem» (Dj 21,10-12).
spomen
Post je objavljen 14.02.2014. u 17:30 sati.