Marketing
Iluzija superiornosti
Kao fina građanka, ne razbacujem se riječju „primitivizam“. Ne razbacujem se njome jer mudri ljudi to ne rade, jer je po izjavama poput „primitivizam hrvatskoga naroda vidljiv je u *ovoj ili onoj vrsti ponašanja*“ najlakše prepoznati pseudointelektualca, egomanijaka, intelektualnog ili bontonskog snoba. Bože sačuvaj, da bi fina građanka poput mene koristila riječ „primitivizam“! Ta mi riječ oduvijek smrdi na salonske razgovore, na Glembajeve, na visoki stil, skorojeviće, na namjeru izdizanja iznad tog famoznog primitivizma koji se primjećuje. Kada nešto označimo primitivnim, pokazujemo kako je to za nas potpuno neprihvatljiv oblik ponašanja i tom ćemo riječju izraziti sablažnjenost, zgroženost i neslaganje. Riječ primitivizam stoga postoji zbog publike i zbog afirmacije našeg položaja pred tom publikom, a ne zbog nas samih.
No što je zapravo primitivizam? Postoji li jedinstvena granica na ljestvici ponašanja koja primitivizam odvaja od ostalih, možda nepoželjnih, ali ipak preživljivih oblika ponašanja? Ili je, pak, ta granica individualna? Tko uopće određuje gdje ju postaviti? Jesu li to oni koji riječ najčešće izgovaraju ili postoji neki autoritet po tom pitanju?
Kako se čini, primitivizam objedinjuje niz društveno neprihvatljivih pojava poput vrijeđanja, psovki, vandalizma, etiketiranja, diskriminacije i mnogih drugih. U članku „Mala zemlja za veliki primitivizam“ iz 2013., (http://www.slobodnadalmacija.hr/Spektar/tabid/94/articleType/ArticleView/articleId/207998/Default.aspx) autor reda primjere verbalnog primitivizma u hrvatskoj javnoj sferi:
Najpoznatiji izvršni predsjednik hrvatske nogometne močvare prije koji je tjedan ministra znanosti obrazovanja i sporta Željka Jovanovića okvalificirao kao “hrvatomrsca iz čijih očiju šiklja krv, a kada se nasmije, vidite samo očnjake, zube koji su spremni na klanje”, dodavši da ministar “ima krvna zrnca koja pretežu na onu stranu koja mrzi sve hrvatsko”, te da je kao takav “uvreda za hrvatski um, hrvatski mozak i hrvatskog čovjeka”.
Pravašica i novopečena europarlamentarka Ruža Tomašić istog je dana izvalila da je “Hrvatska samo za Hrvate, svi drugi su gosti”, na što je nekoliko dana kasnije premijer Zoran Milanović u Dnevniku Nove TV ustvrdio: “Ruža Tomašić gora je od elementarne nepogode jer je za mene netko tko je u stanju reći za pripadnike drugih, i to na vrlo perfidan način, da su gosti u Hrvatskoj, a ne u Finskoj, nego u Hrvatskoj koja je imala rat, to je za mene društvena nepogoda”.
Navodi on tu i primjere šovinizma, homofobije i mnogih drugih oblika popularno nazvanog primitivizma, ali posebno mi se zanimljivim čini način na koji se Milanović iščuđava primitivizmu Ruže Tomašić vlastitim oblikom istoga. Postoji tu nekakva gradacija- uvrijedit ću te na vrlo ružan i neprimjeren način, ali ti si to prva učinila pa je u redu. Diskurs naših političara, što je zorno prikazano i u članku, gotovo se u potpunosti svodi na „spuštanje na razinu naroda“, podbadanje, neprimjerene doskočice, no narod se tome ne iščuđava- uvijek se nađe netko tko će odobravati ovu ili onu politički nekorektnu izjavu. U danskoj seriji „Borgen“, čija je posljednja epizoda prikazana na HRT2 prošloga tjedna, pratimo politički i privatni život Birgitte Nyborg, bivše premijerke i osnivačice vlastite stranke. Gore spomenute politički nekorektne izjave, karikature od političara, nemoral i zlouporaba položaja pojavljuju se i u „Borgenu“, ali ipak, komadić utjehe otrgnut nam je od usta- jer velika je razlika u tome što je takvo ponašanje u „Borgenu“ ipak rijetko, dok se u nas smatra normalnim- bolje ne očekujemo.
Je li, dakle, naša sablažnjenost primitivizmom naših sugrađana zapravo laž? Je li riječ o floskuli koja nam služi kako bismo prikrili vlastitu rezigniranost i nevoljkost da učinimo nešto kako bismo promijenili stanje? Ili još gore, je li riječ o onaniranju nad tuđim naprimjerenim ponašanjem kako bismo se ustoličili na vidljivo superiornom položaju?
Ja koristim riječ „neprosvijetljeni“. Znam da je riječ o gadnom eufemizmu, ali od neprosvijetljenog uvijek možeš prijeći u prosvijetljenog. S primitivizmom je već gadno. Stvarni Tarzan nije nikada mogao normalno hvatati šalicu za čaj zbog prilagodbe prstiju na divljinu.
Svaki sat razrednika ulazim u razred s pripremljenom prezentacijom o društvenopolitičkim zbivanjima, književnim strujama, umjetnosti, životu, sociologiji i svemu što me ikada zanimalo, nadajući se da će se moj život preliti u život mojih učenika. Tako sam pokušala apelirati na njih da preuzmu inicijativu, počnu volontirati, uključe se u udruge, planinarska društva, sportske klubove, dramske sekcije, bilo što, samo da im odgovori na moja pitanja ne budu vječni „Ne znam“, „Ništa“ i „Jedem i spavam“. Ne očekujem genije, ali kao profesor, moram se posvetiti poboljšanju sredine, većine, prosječnih. No ti prosječni uvijek odgovaraju isto, bezobrazno „To je glupo“, „Hvala Isusu što je završilo“.
Nakon što sam im prikazala mockumentary (lažni dokumentarac) amaterske filmaške skupine Pejić Bros Višnjevac: Moć i raščika, film koji je najbolje utjelovio onu „Ne pitaj kome zvono zvoni; tebi zvoni!“ u mom životu, koji mi je otvorio oči i usmjerio pogled prema beskrajnim mogućnostima volje, reagirali su- posprdno. Oni su iskazali za mene najgoru vrstu primitivizma- postavili su se kao da su iznad sadržaja koji im je prikazan.
Višnjevac: Moć i raščika (film braće Pejić) from Braća Pejić / Udruga Novi Film on Vimeo.
U slijepom očaju, rezignirano sam zašutjela. Moja će djeca jednoga dana biti akademski građani jer su se našla u krivom trenutku na kraju srednje škole i bit će skandalozno neobrazovani, plitki i priprosti, a sve zato što država pokušava napuhati broj visokoobrazovanih i dopušta da ih odgajaju i obrazuju jednako tako plitki i priprosti ljudi koji onda biraju sebi slične za svoje predstavnike. Nazadovanje je neizbježno, no hoće li ono onda napokon biti nazvano primitivizmom?
Ne. Fenomen koji se naziva iluzija superiornosti najbolje objašnjava kako će se stvari dalje razvijati:
Illusory superiority is a cognitive bias that causes people to overestimate their positive qualities and abilities and to underestimate their negative qualities, relative to others. This is evident in a variety of areas including intelligence, performance on tasks or tests, and the possession of desirable characteristics or personality traits.
Dok ne postoji represivni sustav koji će djeci nametnuti objektivno vrednovanje i samovrednovanje (a napuhavanjem ocjena učenika, nenormalno niskim kriterijima te manjkavošću ono malo vrednovanja što uopće imamo to se nikada neće dogoditi), oni će uvijek patiti od iluzija superiornosti. No nema veze. Zato imamo medije koji će nas uvijek izvješavati o gorima od nas pa ćemo se moći iščuđavati njihovom primitivizmu.
Post je objavljen 14.02.2014. u 19:05 sati.