Ne tako davno,
čovjek čovjeku,
utisnu broj na
mekani dio podlaktice,
a duše njihove,
bezimene,
al obrojčene
kroz visoki dimnjak
dimom,
u nebesa pusti.
Jer s brojevima
je lako,
nemaju ni lice,
ni život,
ni srce.
- Ja sam....
zaustih svoje ime reći,
al ona ne digavši,
glave:
- Ne, broj molim -
Rodni list samo broj ima.
Smrtovnica isto tako,
samo broj računa se računa,
Spis mi je pod brojem,
UPI, OIB,KLASA
postala sam.
Broj joj dadoh
(nebitno koji)
I kad je zatražih
kontakt,
njeno ime,
šifru mi svoju pruži
- Kad budete zvali,
utipkajte te brojeve,
da bi me dobit znali.-
Tetovirat nam brojeve
valjda više neće,
ali čip,
ili nešto što se zove nano,
u budućnosti,
ne tako dalekoj,
svakom ljudskom biću,
bit će dano.
Jer s brojevima
je lako,
nemaju dušu,
pa samim time,
već sad,
brojevi nose moje ime.
I dok budućnost
takva,
sve nam brže kroči,
pitam se samo,
dal će broj broja,
zagrliti moći.
Post je objavljen 14.02.2014. u 15:34 sati.