Uvijek ću biti usamljen.
Poput stijene od koje se valovi odbijaju,
Ljudi će se od mene odbijati.
Bit ću tek jedan naslonjač
Na kojem se duše odmaraju,
A onda ponovo odlaze ka svome putu.
Uvijek ću biti ostavljen i odbačen,
Neshvaćen,
Jer ono što čini mene,
Neće shvatiti dok sam živ.
Poput vjetra koji prolazi pored njih,
Oni će prolaziti pored mene.
Govorit ću im o prostranstvima
Koja se nalaze u nama,
No, oni će se okrenuti
I otići svojim putem.
Kuda jure svi ti ljudi?
Zar ne znaju da brzina odnosi život
Kao što vjetar odnosi prašinu?
Znam da riječi nisu jedine stvari
Ovog napornog života,
Ali ne mogu živjeti samo od kruha.
Znam, umrijet ću.
Moram govoriti i nešto reći
Sebi i ovome svijetu
Koji odlazi bez pozdrava.
Post je objavljen 13.02.2014. u 19:54 sati.