U trenucima, koje sadašnjošću nazivamo, jest odnos u meni kojim se promjenama postojanje dokazuje. Dokazuje meni. U slijedu činbenika nebrojenih slijed je upravo takav. A nešto poput ogledala zrcali sliku takvosti, a i ogledalo takvost svoju ima. Svoju, a ipak po činbenicima nebrojenim. I ja jesam poput ogledala. Čak i ne 'poput'.A osjet da jesam?
Sve to u točci nekoj u kojoj sve uvire u neku dimenziju novu; kao da se neki drugi svijet otvara; svijet u kojem jesam po svijesti svojoj. Materijalno nepostojeći, a ipak ovdje kao sažimatelj i pokretač, vezan i ovisan o svemu što cjelovitost čini.
U slici svijeta, u sebi, nebrojivo točaka zamisliti mogu. Zamišljam točku kao neštu, a ona ni dimenzije nema; nema u ovom nama razumljivom svijetu. To je kao da se igram apsurdom. Pa i ne čudi me, jer djelujem iz svijeta svoga, koji je tek zrcaljenjem stvarnosti dat. Stvarnost jest u onom što zrcaljenje stvara.
Od 'početaka' svijesti moje jest apsurd. Pa kako da jest ono što nije? Upravo to mi pitanje ukazuje na neistost Istine i njenog zrcaljenja.
Igra mislima zaigrava maštu. Stanice mozga u energetskim dolascima i odlascima stvaraju stanja slike. Ona, tako gledano, nije apsurdna. Reklo bi se da nije dobro brkati kruške i jabuke, jer stvarnost u slici nije prava stvarnost, ali slika je kao slika stvarna.
Vidim kako stanje u ogledalu nastaje energetskim poticajima izvan slike i mijenja je, ali i stanje slike djeluje energetski u svijet van nje. A gdje sam tu 'ja'; taj 'osjećaj da jesam'?
Radeći razumom, ili onim što bi razum trebao biti, znam da po njemu jest slijed. Tu je sve kao po špagi, mada se brzo mijenja. Stvarnost je više dimenzionalna. To je gledanje razuma. Priznaje puno dimenzija, ali je izravno nemoćan pred njima u jednom trenu, jer slijedovima misli slaže sliku njenu. Da, ali sve jest ipak sada. To je Istina.
I tako se ustrajno dovijam, mijenjam, pokušavam, trudim.. Ustvari, upoznajem sebe. Malo po malo, kako to razum radi. Osjećam kako je to dobro, jer kako da vidim što jest, ako odustajem od nemoći koju putem susrećem? Ta ja jesam tek čovjek loji istinu sebe nalazim u sebi apsurdnoj točci, imajući osjećaj da jesam.
I eto, bilo je i vrijeme ovih misli i osjećaja. Bijaše osjećaj da time bijah, a i trag ostade. Da, i pred vama je trag taj. Da, riječi ove, post .... jesmo!
I nisu ovo neki dosezi moji. Prošetao sam mislima. Ta ništa ionako nije moje. Ne želim prisvajati darove. Tek im se radujem.
Radost postojanjem svima ... :)
Post je objavljen 13.02.2014. u 16:58 sati.