Sjedim u caffeu i gledam kroz zatvorena vrata kako neumorno kiša pljušti, pokušavam nešto napisati ali ne znam kome i zašto da pišem kada malo ljudi voli istinu pročitati pogotovo kada je istina tužna.
Otišla bih negdje gdje su nova lica, u malu sredinu gdje su ljudi sretni kada ih netko pita kako ste danas, ali ostajem ovdje jer ne mogu nigdje otići, jer moram biti tu ali ne znam koliko.
Pročitala sam poruku prijatelja i sjetila se svoje prošlosti, prošlost me guši ali iskreno se voli samo jednom.
Polako ovo jutarnje vrijeme prolazi bez tebe, a želio sam samo da budeš kraj mene, da gledamo izlazak sunca, a sada kada sa"m ostao sam, tuga je sve veća, samo mi jastuk pravi društvo da se sjećam gdje je tvoja divna kosa presijavala na izlazak jutarnjeg sunca ljubavi moja.......˙
hvala ti prijatelju za divan tekst
Post je objavljen 11.02.2014. u 11:51 sati.