Pregled posta

Vrijeme za zaokret

Život se šulja i tamo i vamo, pa ti sad pripovijedaj kako znaš i umiješ, gdje li se to zapravo život vrzma, i kakve ga bave u zadnje vrime nose. Oj pjesniče kratke kose, slabe te to riječi već s početka nose, al' neka ti bude. Na kraju balade tvoje, valjda će jasnije biti i sve životne boje. A šulja li se život ili luduje, i da li ga nose ili raznose, dalo bi se i o tome na široko, samo... da se ja ne posvađam sama sa sobom prije nego rič koju i prozborim, preskočimo mi te detalje, jer bit je zapravo u onome tamo i ovome vamo. Al' oduvik mi je tako, znam to ja, a borami zna i blog, samo... nije više k'o i prije... štošta se promijenilo...

Zapravo je već odavno zapuhalo sa svih strana, pa sve malo po malo, ko da neće, otpuhuje što mu drago. I tako se nekako, u sudaru svih tih bava, promijenila slika o' života, pa sad tražim puzzle nove, da zakrpim prazna polja... il' otpušem što mi osta', i napravim sliku novu... iz početka. Pa si pokušavam pobrojiti sve početke svoje, odvagnuti im težinu i snagu... pa se nekim slijedom i upitam, tek onako i bez veze... koliko li početaka može stati u jedan život...

Uf, dramatično mi se posve ovo pari, al' ne sekirajte se. Život se razletio u neke druge sfere, ali nije stao svijet, a bogme ni ledeno doba još nije na vidiku. Je l' otiš'o život nabolje ili nagore, pitanje je bez pravoga smisla i odgovora. Otišao je samo vanka... vanka regule... a zvali mi to boljim ili gorim, govorili da smo doli ili gori, životu je baš svejedno.... životu je da se živi... životu je do života... tamo ili vamo... kako nam drago, ili kako nam može biti. Jedina je konstanta ono nešto između, jer, što god da me strefi u životu... uvijek ću se ćutiti negdje između... negdje između tamo i vamo... negdje između mora i zvijezda... da, da, baš tako kako se ćuti i moj škoj...

Al' vratimo se mi onim bavama što mi život nosaju il' raznašaju, kako se i ovaj zaokret ne bi zaokrenuo u bogtepitaj koliko nastavaka. Muzičar bi neki to odbrojao k'o od šale, iz jednoga cuga... prva, druga, treća, čet'a... al' život baš i nije šala, i ne piše se iz cuga, pa ćemo mi ipak polako i po redu...

Prva je bava zapuvala još tamo negdje s početka dvijeidvanaeste. Na poslu su tad kola krenula nizbrdo, pa su se, slijedom dobro poznatog nam rušilačkog scenarija, u tijeku godinice i razbila. A sve se to zbilo nekako brzo i posve lagano... zbog strukturne i hijerarhijske griješke u koracima. Samo zbog činjenice banalne, da je netko negdje za uslugu dobio na poklon dobrostojeća i respektabilna kola, a on zamislio da su mu poklonili kravu. E, tu negdje između kola i krave je sve krenulo naopako. E sad, je li krava ostala bez mlijeka, slijedom višegodišnjeg prekomjernog muženja, pa se olinjala i neizliječivo razbolila... ili su se, pak, kola našla među olupinama hrvatske pustare slijedom višegodišnje (ne)dopuštene vožnje, tek je pitanje nijansi i kuta gledanja. A što će biti sutra, ili kad već bude bilo, ni'ko pravo ne zna... ono što se zna, „Đekna“ je, po dobro iskušanom receptu "brigo moja, pređi na drugoga", dobila status napuštene udavače, koja traži novog ženika, a tko li će je i pod kakvim uvjetima uzeti tako jadnu i sirotu, tek treba vidjeti. I dok se nevjernom mužu izgubio svaki trag, a mudraci i madraci se premišljaju i nadmudruju kud će s mladom, dotle „stoka sitnog zuba“ drži zube na škanciji, dok čeka kruh svoj nasušni i teško zarađeni a neisplaćeni. I tako to nekako bješe da... „đekna još nije umrla...“, ali je zato mnoge prekobrojne nakotila. Da je mene tada netko nešto pitao, što naravski nije, mogla sam i htjela još raditi do pune, a ovako... ispalo je kako je ispalo... sa punih tridesetisedam odrađenih godina, našla sam se u prijevremenoj, al' opet dobro... bolje i prijevremena, nego ulica... još da nije sve bilo tako naprasno i nehumano, al'... humanost ionako ne stanuje kod nas odavno... ustvari, kad se sjetim tih mjeseci agonije i rada bez plaće, mislim da mi je sada fantastično... gotovo kao kod Romea .

O drugoj bavi je rečeno dosta i u više navrata, mada nerazumljivo i površno, priznajem. A i razvuklo se, brate mili, k'o trakavica... glista... gusjenica... bezlična i ljigava... bez vidljivog traga i pomaka. Pa se ja još čudim, što pametan nitko o tome ni da zucne. Eto, uz svu volju moju, bolje se ne može, barem ne još, dok se ne odigra rasplet glavnog zapleta. A koliko dugo to može trajati... sa našim pravosuđem, bogami, beskrajno, to znate i sami. Ja sam učinila i činim što mogu i osjećam, kako bi vratila bar pinku starog sjaja didovine, ali i to blog dobro zna, da sad ne odem opet u patetiku. U to sam vjerovala, u to vjerujem i dalje, i tu mi pomoći nema... do smrti, do groba... ili tako nekako...
U prethodna dva posta sam imala potrebu to i reći, kroz pjesmu i stih, prije nego zatvorim poglavlje pisanja na tu temu, barem na neko, neodređeno vrijeme. Jer, misija je sve manje moguća, mišlju i riječju dostojno pratiti tu „stravu u ulici sudova“. I nije to od jučer... dugo se gnijezdi tu negdje u meni, još od one pisme zaplakane, ili tu negdje. Od odluke same, glava me ne boli, jer ne vidim što bi drugo, al' što dalje... dilema tek jedna al' pažnje i glavobolje vrijedna... stara hamletovska i opet na djelu... otići ili ostati, pitanje je sad... a kako li otići, blože mili, kad srcu si mi tako prirastao... kad srce moje i tvoje u ljubavi stoje ... a kako li tek ostati, bloga li ti tvoga blogovskoga... o čemu da ti pričam... da ti pišem laži... bloga ti... ma, nemam te snage ostaviti i bog... šta mogu, kad sam takva... zaljubljiva po prirodi... hajde da se mazimo, samo da se pazimo, blože moj... ... ...


Doris Dragović i More - Hajde da se mazimo

A dok bave pušu li ga pušu, i ne prestaju, zaokret se i dalje zaokreće...



Post je objavljen 10.02.2014. u 11:37 sati.