Da malo razbijem kontinuitet reportaža sa naših lokalno-gelipterskih „ekspedicija“ napravio sam prijevod jednog zdravijeg štiva- radi se o kratkom ali izuzetnom odlomku iz knjige „Heart of Asia“ tog putopisnog dnevnika sa Roerichove centralno-azijske ekspedicije 1926./27.g.
Ovaj odlomak opisuje putovanje Roerichove ekspedicije 1926./27. preko regije Caidam. Tsaidam ili Caidam ili Qaidam je od mongolske riječi caidam koja označava slane močvare i stepu prošaranu bijelim trakama soli.
Danas je Caidam/Qaidam naravno u Kini, poznat kao rudarska regija provincije Qinghai. Ali još onda krajem 1920-ih godina to je bilo područje divlje, sasvim neukroćeno i izuzetno fascinantno. Naseljeno samo rijetkim mongolskim nomadima. A južno i jugozapadno planinski rubovi Tibeta bili su zaposjednuti agresivnim plemenima koji se spominju u tekstu kao Goloki i Panagi. Caidam je bio predvorje Tibeta. Karavane sa sjevera koje su dolazile preko pustinje Gobi tim smjerom su nastavljale opasno putovanje preko Lhase u Indiju ili na istok prema Pekingu i ostalim kineskim gradovima ili čak dalje na jug prema Indokineskom poluotoku u Burmu itd..
Još u prvoj polovici 20. st. prije gradnje transmongolske željezničke pruge karavanski put bio je jedina veza sa sjeverom tj. s Vanjskom Mongolijom (današnja država Mongolija) i Urgom (Ulaan Baatar) i dalje na sjever do ruske Kjahte (mongolski Hiagt), karavanske postaje na rubu Ruskog Carstva.
Takvim karavanskim putom napredovali su u smjeru juga i pustolovi Nicholas i Helena Roerich sa svojim sinovima i zajedno sa svojom dobro opremljenom ekipom. Prezimivši te zime 1926./27. u Urgi (koja je baš negdje u to vrijeme promijenila ime u Ulaan Baatar), krenuli su na jug preko pustinje Gobi, a u odlomku koji slijedi oni su već prešli Gobi i iz južnih predjela Unutarnje Mongolije (danas dio Kine) spremaju se kročiti u nezgodni Caidam, u tu mističnu povijesnu razdjelnicu mongolskog i tibetanskog svijeta. Uživajte:
19.-og kolovoza 1927.g. pripreme naše karavane su kompletirane. Devama dobro uhranjenima travom i grmljem do sad već je počela rasti nova vuna. Krenuli smo preko Ulaan Daban-a (Crveni Prijevoj) riješivši da opasni Tsaidam prijeđemo najkraćim smjerom i da tako utvrdimo novu rutu preko Ikhe (Velikog) Tsaidama i Baga (Malog) Tsaidama do Prijevoja Neiji. Ta nova ruta štedi putnike od zapadne ceste prema Makhai-u, koja je jako oskudna vodom, što je tako opasno za karavane, a također poštedjeti će nas i istočne zaobilaznice koja je jako duga, a koju inače koriste hodočasnici na putu prema Lhasi. Upozoreni smo da će trodnevni marš biti neugodan i opasan i da ćemo posljednja dvadeset i četiri sata morati napredovati bez zaustavljanja jer zadržavanje na tankim depozitima soli je opasno kao i beskorisno budući da tamo nema hrane za životinje. Prelazeći Tsaidam uvjerili smo se prvo da kompletni zeleni rub ucrtan na karti ne odgovara stvarnosti. Ista nepreciznost je primjetna u odnosu na nazive sela i sl. Ta mjesta imaju svako i kinesko i mongolsko i tibetansko ime, od kojih je svako bitno drugačije. Prirodno samo jedno od tih imena dospije na karte, zavisno od narodnosti prevoditelja sa prethodnih ekspedicija. Ali osobito čudni su europski nazivi nametnuti na drevna mjesta koja od davnina imaju svoja lokalna imena. Europska imena planinskih lanaca Marko Polo, Humboldt, Ritter, Alexander III, Prževalski, naravno nemaju značenja za lokalno stanovništvo budući da imaju za te planine svoje nazive koji se koriste oduvijek.
Još jedna okolnost narušava nam mogućnost spoznaje preciznih naziva. Mongoli i Tibetanci vjeruju da se ne smije izgovarati imena mjesta u pustinji jer će to privući pozornost bogova koji će se naljutiti.
Također morali smo u svojim kartama bilježiti propuštene planinske grebene, slane ravnice i pustare pokrivene oštrim blokovima soli te crne raspukline s močvarnom vodom. Zelene močvare karakteristične su samo za područje oko jezera Ikhe i Baga Tsaidam. Uhranjeni konji koji pripadaju tsaidamskom knezu pasu tamo na bogatim livadama. Moram spomenuti da je tsaidamski knez koji je znao upuštati se u svađe s nekim putnicima, nama iskazao samo prijateljstvo i čak nam je poslao pismo s ponudom da njegove deve uzmemo za našu karavanu do Lhase, ali nismo prihvatili jer to je bilo u vrijeme kad je naša karavana već bila formirana.
Prelazak slane površine Tsaidama sve nas je duboko impresioniralo. Naši vodiči bili su očito potpuno upoznati s opasnostima iako sezona je bila povoljna s vrlo malo muha i komaraca jer jesen je bila sušna. Bio je čudan osjećaj prelaziti bezvodnu pjeskovitu pustinju znajući da se na zapadu uzdiže visočje Kun-Lun koje je tako slabo istraženo. Malo pomalo pijesak se promijenio u čvrste depozite soli- naslijeđe slanog jezera koje je tu nekada prije postojalo. Karavana je ušla u nešto što je izgledalo kao beskrajno groblje sa spomenicima od nagomilanih oštrih ploča soli. Najopasniji dio puta prijeđen je po mraku i zatim pod mjesečinom. Mongoli su vikali: „Ne odmičite se s puta!“ Zaista na obje strane između oštrih rubova ploča soli primjećivalo se crne raspukline. Čak i put je bio pun rupa u kojima su životinje lako mogle slomiti noge. Konji su hodali s velikim oprezom. Samo jedna deva je zapala kroz koru soli. Izvukli smo ju uz veliki napor. Do jutra ploče soli postupno su se mijenjale u bjelkaste praškaste ostatke i pijesak je opet počeo prevladavati. Uskoro prvi grmovi i visoka trava su se ukazali i gladne životinje su ih pohlepno grabile. Daleko ispred nas u plavim tonovima pojavljivale su se planine. To je bio Neiji, geografska granica Tibeta iako prve pogranične postaje bile su još mnogo dalje.
Potez plavih planina pružao se preko relativno plodne regije Teijinor, što znači „Zemlja pod upravom Koncila Straješina“. Vegetacija je izgledala bogata i polja su bila obrađena ali ipak vidjeli smo napuštena naselja, a u nekoliko nastanjenih jurta primijetili smo uznemirenost. Ispostavilo se da traje sukob između Mongola i Goloka koji žive iza Prijevoja Neiji. Rečeno nam je da ćemo uz cestu vidjeti mrtva tijela. Ljudi su u tome kraju sa strahom očekivali napade bandita iz Tibeta.
Postojali su čak i nagovještaji napada na našu karavanu. Prisjećamo se čudnog događaja u Sharagolji-u: jedne večeri na galopirajućem konju k našim šatorima stigao je Mongol. Dojurio je u punoj brzini. Bio je odjeven iznimno bogato. Njegov kostim sa ušivenim zlatom i žuti šešir sa crvenim ukrasima bio je vrlo impresivan. Brzo je ušao u najbliži šator, a to je bio šator našega liječnika i govoreći u žurbi rekao je da je naš prijatelj i da je na prijevoju Neiji pedeset neprijateljskih konjanika koji nas čekaju. Savjetovao nam je da idemo oprezno i da naprijed pošaljemo izvidnicu. Otišao je hitro kako je i došao i odgalopirao u daljinu ne otkrivši nam svoga imena.Budući da smo već čuli priče o Panagima i Golokima shvatili smo ozbiljno to neočekivano prijateljsko upozorenje.
Sljedećeg dana vidjeli smo tri mrtva Mongola i truplo konja na cesti. Na pješčanoj površini tragovi žestoke trke bili su jasno vidljivi. Poduzevši vojnu pripravnost krenuli smo isprva uz rijeku Neiji i zatim prema istoimenom prijevoju. U dolini obrasloj gustim šipražjem nas troje primijetilo je u daljini siluetu jahača, a pronašli smo i nedavno postavljeno ognjište i lulu. Odlučili smo da nećemo napredovati prema prijevoju uobičajenom rutom koja je vrlo pjeskovita i puna prepreka, nego ćemo poći prema sljedećem prijevoju koji nosi isto ime, a smješten je nekoliko kilometara dalje. Ta iznenadna odluka pokazala se za nas spasonosnom.
Sljedećeg jutra krenuli smo prije izlaska sunca. Gđa. Roerich koja ima izvanredno oštar sluh čula je u daljini lavež psa, ali sve je opet utihnulo. Spremali smo se spustiti u uski klanac između dva brda kada smo pažljivo promatrajući kroz jutarnju izmaglicu primijetili siluete jahača u klancu. Mogli smo vidjeti duga koplja i puške sa osloncima za gađanje. Pripremali su zasjedu za nas na izlazu iz klanca. Ali mi smo se umjesto napredovanja povukli na vrh brda i tako zauzeli nadmoćni položaj iznenadivši neprijatelja. Iza nas rasporedili su se naši Torguti, najbolji strijelci.
Sa vrha brda primijetili smo skupinu konjanika te smo zauzevši najpovoljniji položaj poslali naše Mongole da ih upozore da ukoliko ne obustave neprijateljsko ponašanje nećemo poštedjeti niti njihove živote niti njihove nastambe. Pregovori su se pokazali uspješnima.
Panagi su rekli da su opozvali svojih pedeset konjanika i nekoliko sati kasnije vidjeli smo njih i njihova krda kako se spuštaju s planina prema svojim jurtama. To nam je potvrdilo da su mjere koje smo poduzeli bile baš u zadnji čas. Sljedećeg dana u punoj borbenoj formaciji i ispraćeni sumnjičavim pogledima konjanika prešli smo prijevoj Neiji. Tada je nastupila grmljavinska oluja i počeo je padati gusti snijeg, što je vrlo neobično za mjesec rujan.
Mongoli su rekli: „Planinski bog Lo je ljut jer su Panagi namjeravali nauditi velikim ljudima . U snijegu nas neće nikad napasti, jer bi ostavili tragove na tlu.“
Ispred nas prostirao se planinski lanac Marko Polo, surovi Angar-Dakchin, a još dalje pitoreskni Kokushili i moćni Dungbure. Čovjek bi mogao napisati čitav svezak samo o tim mjestima, o ogromnim krdima divljih jakova koja broje stotine grla. O himalajskim mjesečevim medvjedima s bijelim ogrlicama koji prilaze ljudima bez straha, o vukovima koji napadaju divlje koze i antilope. Čovjek bi mogao zamijetiti mineralne izvore, vruće gejzire i ostala iznenađenja kojima zadivljuje ova neobična priroda.
Od Caidama koji je na 2500 do 2700 metara nadmorske visine uspeli smo se na tibetansku visoravan koja je na visini od 4200 do 4500 metara.
Post je objavljen 09.02.2014. u 20:10 sati.