Jedna od mojih najpoznatijih osobina je sposobnost dugog i čestog spavanja.
Toliko je poznata da je iz svakodnevnice prešla u vjerovali ili ne, pa u legende, pa u viceve.
Odnosno, toliko je sada dobro poznata, da više uopće nema veze što više nije istina.
Krenimo od početka.
Najbolja stvar u mojoj sobi u roditeljskoj kući je krevet, velik i mekan.
Tko god je došao blizu njega osjetio bi pojačanu gravitaciju, vučenje
ka crnoj rupi, momentalno padanje u san.
Možda je na podzemnim vodama, možda na križištu energija, možda
Krevet je i dalje moćan, kažu mi ljudi koji spavaju u njemu, ali više nije onako mekan
(kažem razmažena ja).
Kako sam se odselila u druge krevete, gradove i stanove, saznala sam neke zanimljive stvari o
sebi odnosno o tome kako spavam.
Na primjer, hrčem. Nimalo damski.
Ponekad slinim. Dobro, već dugo nisam, al tu i tamo sam se znala probuditi u lokvi. Nimalo dostojanstveno.
Otimam ljudima pokrivač. Nimalo velikodušno.
Guram ih s kreveta. Nimalo lijepo.
Aha, da, također se uvrijedim kad me pokušaju okrenuti da ne hrčem, pa se nakon dužeg ili kraćeg hrvanja
ipak pomaknem, svedulj dureći se, pa nastavim hrkati u drugom položaju.
Sve ove stvari i dalje radim, ali kvaliteta sna mi se srozala u minus beskonačno.
Rijetko koji radni dan uspijem na vrijeme(oko 22h) leći. Spavam između 6 i 7 sati. Često se budim po noći.
Odmah zaspem, ali svejdno me to ubije u pojam. A i san.
Ujutro jedva gledam. A nije da sam inače jutarnji tip.
I tako to ide, pet dana u tjednu, već više od godinu dana!
A zatim vikendom, kada bih konačno mogla ležati dok se poptuno ne spljoštim,
ja više ne mogu spavati. Spavam između 7 i 8 sati u komadu. Naaaaaaajviše 9. Ali se u tom slučaju opet budim.
Ne mogu zaspati na par sati popodne, koliko god umorna bila, jer me toliko nervira to što imam samo
sat-dva za spavanje, da se ne mogu opustiti.
Ne mogu se natjerati da se ne budim po noći. Neki put si priprijetim, pa uspijem to izvesti, ali ne baš često.
Zadnji put sam se relativno dobro naspavala tijekom bozićno-novogodišnjih blagdana. Opet, ne više od 9 sati.
Ne znam što mi se dogodilo i zašto, ali uopće nisam sretna s tim.
Kakva sam ja to osoba kada se jedna od mojih najačih karakteristika samo izbriše preko noći???
Više ne zaslužujem nositi odijelo Kapetana Zaspana, ni predstavljati se kao Snoopy na kućici, niti se mogu
osjećati kao Šef i/li Jeremija.
Eto jedne stvari o kojima nikad ne čitaš u člancima o zdravlju.
Staračka blesanica u ranim tridesetima.
Post je objavljen 08.02.2014. u 16:56 sati.