Nisu mi te cipele, koje mi je mama dala, nikako sjele. Kad sam ih isprobavao, najprije sam osjetio da su mi za broj prevelike i dobrano razgažene, a onda ta peta, kao da se sva težina čovjeka koji ih je nosio svaljivala na lijevu nogu ili mu je lijeva noga bila drvena, pa ju je vukao dok je hodao. Zato sam te cipele vratio natrag u ormarić za cipele, a kad me je moja majka pitala: "Je si li probao one cipele koje sam ti dala?", rekao sam: "Da, ali nosit ću ih po kišnom vremenu". Ako je i bilo kišnog vremena, ja ih nisam nosio. Zaboravio sam na njih, kao na promašeni listić od lutrije.
Nosio sam jedne druge cipele. To je model koji mi se svidio još kad se prvi puta pojavio u prodavaonicama obuće, sredinom osamdesetih. Radio sam jedno ljeto , kao student, po dvije smjene na dan, ne bih li kupio upravo takve cipele. No, kad sam dobio novce i krenuo prema centru grada, predomislio sam se. Pomislio sam: "Kako sam glup. Požutio sam od rada u dvije smjene, radi čega? Radi pišljivih cipela?". A možda me spopao strah od siline strasti koju sam osjetio. Plašio sam se, da me udovoljavanje mojim strastima ne bi previše koštalo u životu, pa sam te teško zarađene novce spiskao na nevažne stvari. Želio sam se što prije riješiti tog novca, pa sam pokupovao hrpu ploča koje nikad nisam preslušao.
Te druge cipele sam također dobio. Kupila ih je moja bivša djevojka. Jedan od razloga zašto je bivša je taj da mi je kupovala poklone. A ja sam se toga stidio. Nisam volio da mi itko išta kupuje! Uostalom, pa ni sam sebi nisam ništa vrijednog kupovao. No, moja bivša djevojka bila je jako uporna u svojoj želji da se brine o meni, tako da sam ipak pristao da mi kupi cipele. Pristao sam na taj poklon stoga što sam u početku možda i htio sudjelovati u novom oblikovanju mog izgleda, ali sam vrlo brzo shvatio da se ne želim mijenjati. To što sam nosio poklonjene cipele, iako sam prekinuo sa svojom djevojkom, doživljavao sam kao vraćanje duga od prije tridesetak godina. Ipak sam tada nešto osjećao prema takvim cipelama.
Ipak, jedna stvar na tim cipelama bila je loša. Dosta često su se odvezivale vezice. Ako sam želio da mi se te vezice ne odvezuju svako malo, morao sam ih jako vezati, a kako sam to radio svom silinom, vezice su počele pucati. Suprotno od toga, u vezama sam bio mlak, ali su mi i veze pucale. Tako da jednog dana nisam bio više u vezi, a nisam imao ni poštene vezice. Potražio sam nove vezice u nekoliko dućana, ali nisam ih našao. Majka mi je rekla: "Ima ih u centru grada, kod Dolca". Znamo kako završavaju moji odlasci i kupovine u Centru, tako da sam joj odgovorio: "Slušaj, nije mi Dolac baš usput, nego, molim te, kad odeš slijedeći put na plac u Utrine, kupi mi vezice". No, majka je sutradan pala, ozlijedila kuk i nije otišla na plac. Zato sam tih par dana nosio stare tenisice. Činilo mi se, kao da sam pravu ljubav, nadomjestio lažnom i čeznuo sam za cipelama koje mi je kupila bivša djevojka.
A kad je moja čežnja za tim cipelama dosegla vrhunac, sjetio sam se da su i one razgažene cipele iste boje, pa sam posegnuo u ormarić s cipelama. Dosjetio sam se da sa razgaženih cipela uzmem vezice i stavim ih na poklonjene. Sve se lijepo posložilo osim što je desna vezica bila dosta duža. Na to sam brzo riješio. Jednostavno sam tu dužu vezicu ugurao sa strane u cipelu. Dani su prolazili, smjenjivalo se sunčano i kišno vrijeme, a moja majka je polako stala na noge. To da je stala na noge, željela je i demonstrirati svima oko sebe tolikom željom da sam na trenutak pomislio da se jedno Lazar tako osjećao kad je ustao nakon tri dana u grobu. Gnjavila me mnoštvom prijedloga, ali sam prihvatio samo onaj da odemo u posjet teti Danici koja je poklonila razgažene cipele, ali ne toliko da se zahvalim na cipelama, koliko da vidim njenu kćer Nenu.
Moram priznati da sam se držao hladno i nezainteresirano kao da je u goste s majkom stigla samo njena sjena. Pružio sam ruku teti Danici i zahvalio se na cipelama. Pružio sam ruku i Neni. Zadržala je moju ruku par sekundi duže od očekivanog na čemu sam joj se zahvalio u mislima. Sjeli smo za stol. Moja majka i teta Danica su krenule s prisjećanjima na vremena dok su zajedno radile u Tvornici papira, da bi prešle na oplakivanje pokojnih muževa, uzdišući pripjev „Bog im dao duši lako“. Nena i ja smo se povremeno pogledavali i šutjeli, klimajući glavama i ispuhujući dim cigareta.
Živnuo sam kad se počelo pričati o Milanu, Neninom ocu. Zaintrigirali su me neki novi detalji u priči o njegovoj smrti. Na Milana je prilikom pretrčavanja Savske ceste naletio automobil, što sam znao, ali nisam znao da ga je udario takvom silinom da ga je „izuo iz cipela“, upravo onih koje mi je poklonila njegova žena! Ta činjenica nagnala me da zavučem noge dublje pod stolac. Postao sam nervozan i to nije ostalo neprimijećeno. Stoga me Nena upitala: "Damire, jel tebi s nama dosadno? Pa nitko te tu ne drži na silu!". Nisam je ni pogledao, nego sam prešao nekoliko puta dlanom desne ruke duž lijeve, od zapešća do lakta, a zatim sam rekao: "A možda je gospon Milan imao predugačke vezice na cipelama, pa se spotaknuo i pao pod auto? Ne znam kako bi drugačije objasnio da se njemu to dogodilo. Bio je u formi."
Mojoj majci postalo je neugodno radi mog ponašanja i tih riječi. Zakolutala je vidljivo očima. Počela je potiho zapomagati, opravdavajući to recidivom boli kuka. Hineći da je bol sve jača, da mora kući, s obje ruke oduprla se o stol i ustala, krenuvši sitnim korakom prema izlaznim vratima. Ja sam također ustao pokušavajući je poduprijeti u hodu, ali ona se ljutito otrgnula, jer „nju nitko neće nositi dok može sama hodati“. Pokunjio sam se i pognuo glavu, kao pseto na kojeg se izderao vlasnik. Istina je da sam završio silne škole, kako su moji roditelji htjeli, ali umjesto obiteljskih slika na zid u kuhinji stavio sam diplome. Mamino razočarenje mojim privatnim životom pojačalo se otkad je udovica. A još se više pojačalo zadnjih pola sata koliko smo sjedili za stolom. Promatrali smo se bez riječi nekoliko trenutaka, ja nju praveći se da sam kratkovidan i da ne vidim upaljenu vatru njenih zjenica, ona mene misleći da sam kratke pameti.
Srećom, teta Danica se sjetila nekih stvari koje je htjela dati mami, pa smo se prestali gledati. Još smo malo stajali u hodniku, da bi Nena primijetila: "Damire, odvezala ti se vezica na desnoj cipeli". "Nije", rekao sam pogledavši je ravno u oči, "ta vezica je predugačka". Čučnuo sam, odvezao vezicu, te je ponovno pokušao zavezati. Uradio sam to sa previše žara i vezica je pukla. "Rekao sam ti, vezica je predugačka", ponovio sam. Zavezao sam cipelu, ustao i pružio otkinuti dio vezice Neni rekavši: " Nena, molim te, baci ovo u koš za smeće." A Nena je uzela komad vezice koji sam joj pružio i više ga nije ispuštala iz ruke.
Post je objavljen 07.02.2014. u 08:55 sati.