Metafizika krvi i neumrli Frankenstein
Marijan Grakalic / 1 dan prije Veljača 3, 2014
Frankenstein (pokrivši lice rukama, obraća se Waltonu koji je prethodno govorio o svojim znanstvenim ambicijama): ”Nesretan čovjek! Dijelite li i Vi moju ludost? Jeste li i Vi pokušali utažiti žeđ opojnom sušom? Saslušajte me; dopustite da Vam otkrijem svoju priču i ostati ćete zapanjeni.”
(Mery Shelley, ”Ftankenstein ili moderni Prometej”, napisano 1818. godine, str. 26.)
Piše: Marijan Grakalić
Sasvim je lako moguće da se svi mi skupa vraćamo glini. Zemlji od koje jer mitski Prometej sazdao ljude, upravo sada, danas, u svijetu umjetnih maternica, partenogeneze i umjetnih maternica. Stoga nije neobično zanimanje umjetnosti, baš zbog njene prirode, baš za taj problem. Naime, Aristotel je kao treću od četiri svojstva umjetnosti naveo stvaranje (ποιÎω), nakon čega preostaje tek pročišćenje (κάθαĎýĎýις). Moguće je to promatrati i sa stanovišta usudne biblijske poruke: ”iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti” (Post. 3.19.). Imali tu kakvog spasa ili o čemu se radi?
Nedavno je Marija Štrajh u riječkom Muzeju za modernu i suvremenu umjetnost predstavila multimedijalni projekt ”Metafizika krvi ili slobodna art vizija DNK ključa”. Tu je nastupilo dvadesetak umjetnika i autora, uglavnom izvornih riječkih artista, punkera i njihovih gostiju koji su, svaki u svom mediju i na svoj način sljedeći zamišljeni meandar, izvodili svaki svoju igru. Cijeli događaj nije zanimljiv samo zbog te raznorodnosti i pozivanja na također neupitni urbani karakter scena koja predstavlja (punk, haiku, gotik, piercing, alternativa itd.), već i zbog toga što se tako dogodio istinski homage ne utilitarnoj umjetnosti. Istoj onoj o kojoj govori već spomenuti filozof Aristotel tumačeći da u slučaju kada zvanje postane zanimanje čovjek bude time zarobljen pa izgubi svoju slobodu. Moguće da je upravo takav komunitarizam ono što može poslužiti kao mala ali vrijedna napomena u ćoravim sokacima naše post-moderne, post-kulture i eventualne buduće post-tranzicije.
Druga, također zanimljiva i ne manje značajna dimenzija, tiče se umjetničke anticipacije DNK koda. U genima on se prirodno pojavljuje u obliku dviju spirala dok se nukleotidi, također u predstavi i umjetnici, nalaze na svakoj od njih i dopunjavaju jedni druge. Naravno, ne slučajno. Pri tome isto kao što u stvarnom genomu svaka spirala služiti za stvaranje još jedne u koja pohranjuje nasljedne gene, tako ovdje umjetnost i njezini protagonisti unatoč pričama da im je krv nečista jer od njih i tako neke ”koristi nema”, a pri tome oponašajući (u Aristotela, mimesis) vječnu simbologiju dvostruke spirale i služeći se vještinom (kod Aristotela, techne) koja ne bi bila moguća bez modernog znanstvenog rakursa, dolaze svom ishodištu odnosno neupitnoj slobodi izraza.
Tako se sloboda stvaranja unatoč srdžbi bogova što započinje u mita o Prometeju a nastavlja i mnogo kasnije zahvaljujući galvanizaciji, kirurgiji i otkriću elektriciteta u priči o stvaranju čudovišna ali ipak artificijelnoga Frankensteina, napisanoj u literarnoj igri za samo jedne noći u dvorcu na Ženevskom jezeru, može uočiti u potki ove predstave koju je režirala Marija Štrajh pri tome možda i neopazice zamjenjujući onu drugu (Mary Shelley).
-------------
lp, borivoj
http://budan.blog.hr/
Post je objavljen 05.02.2014. u 08:05 sati.