Evo i ja se nakon duugooog čekanja konačno zaposlila. Ne u Hrvatskoj, ali ne ni u državi u kojoj sve cvjeta, nego u državi u kojoj ima na tisuće bezposlenih.. Teško je bilo dobiti posao, al kad sam ga dobila, uvjeti su bili odlični. I ni sama ne znam kako mi je uspjelo, ali eto, na sreću je. Naravano da sam došla raditi, i idem svaki dan na posao, sretna, zadovoljna i radim - al radim, jer nešto što dugo čekaš ( godinu dana sam bila kod kuće, za mene je to bilo predugo) ne bi baš to tak htio izgubit.
Ali eto ne misli većina tako, tih novozaposlenih. Očito su navikli da ih roditelji financiraju. Sve im je teško, ništa im se ne da, bitno je samo čekati kraj smjene, izići na cigaret. I svi smo istih godina, oko 25... Ne znam, možda sam ja općenito zahvalnija osoba, kojoj nije problem raditi, možda jer sam u našoj ljepoj radila za 350 eura (sad radim za duplo manje sati, za duplo više para) i od toga morala plaćati podstanarski stan, možda jer cijeli život gledam roditelje , sestre kako rade, ne odustaju, bore se. Takvi smo.
Ali ljuti me onda kako svi kukaju, kako je svima teško, nema posla, al i kad ga dobiju ne cijene ga... Zašto? Jer bi svi bili direktori. I da, ova je tema već milijun puta prerađena, prepričana, iskomentirana. Ne kažem, posla nema, ali kako se baš uvijek dogodi da ga dobiju oni koji su najmanje zahvalni?
Da još spomenem slučaj, dok sam još bila u Hrvatskoj, kako je jedna moja poznanica nakon svoje završene škole, znači nije se htjela dalje školovati, ali bome nije ni htjela ići raditi sjedila kod kuće pet godina. Lijepo je cura sjedila kod kuće, sa svojom majkom išla kod komšinice na kavu, izlazila i oblačila se bolje nego ja koja radim. I kad je roditeljima već postalo naporno opravdavat je, tek tada su vršili pritisak, kad je selo počelo pričat da neeeećeee da radi , jel, da ne bi selo pričalo, je tad digla svoju guzicu, i opet drugi su joj našli posao, nije slala milijun zamolbi, ne, dobila je preko veze, i kad je krenula radit to je bilo užas, kao da samo ona radi, nitko tak ne radi ko ona, svi mi koji smo već neko vrijeme radili, mi nismo tak kao ona... I slične gluposto s kojima se puno nas susreće često.
I eto, opet sam ja razočarana nad ovom našom vrstom, koja si uporno ne želi priznati da je lijena. Nisu svi, ne kažem, nisu , i ti koji nisu, oni šute, očajni su, nisu glasni, bore se... I opet , ne mislim da bi takvi trebali šutiti, nego bit glasniji, da oni koji su vrijedni, da krenu sprdati sve ove ljenčuge koji nas upropaštavaju . Al ne , uvrnuto je, te iste ljenčuge sprdaju marljive i vrijedne ljude, i ti pošteni ispadaju budale jer rade i bore se.
I puno nas je već to reklo, i isto napisalo, mislilo, ali eto i ja ću... Pa jedan po jedan, da vidimo da nas ima još normalni.
Post je objavljen 04.02.2014. u 17:13 sati.