Marketing
10.03.2013. dan kada sam postala Proud Momy
Kao sto rekoh u prethodnom postu, postoje 2 najvaznija dana u mom zivotu. Drugi je dan kada sam rodila nase malo cudo. 
Odmah na pocetku cu upozoriti da ovo nije jedna od onih divnih prica s poroda. Ovo je potpuno iskrena prica s poroda i nije za trudnice u visokom stupnju trudnoce. 
Iako sam planirala napraviti samo copy/paste svog posta sa jednog foruma na kojem sam ju napislala, shvatih da je mozda u njoj ipak „too much informations“, pa cu je ipak preraditi i postedjeti vas gnjusnih detalja. 
Bila je nedjelja 10.03. u 10:00 sati ujutro, prema dogovoru, dolazim na kontrolu u bolnicu. Buduci da sam vec bila presisala termin, na kontroli sam bila i dva dana ranije. Tada su mi rekli da se u nedjelju pripremim za ostanak u bolnici, pa i jesam. Napomena: Pripremila sam se za ostanak, a ne za POROD!
Nakon ctga-a, pregleda i kratke cakule, doktor zakljucuje da ja ostajem i da cu danas roditi ?!?! Mislim si kak nema pojma i kud sam bas na njega morala naletjeti.
Izbacit cu dio o pripremama za porod u radjaoni.
U radjaoni nema nikoga, svi boksovi su prazni.
Ja trosim vrijeme na dopisivanje s prijateljicama, zovem Mm-a, secem po radjaoni i mislim si, kako ce me ipak poslati kuci, jer se i dalje nista ne dogadja.
14:30 sati ma tko kaze da ne osjecam trudove!?!?!
U 16:00 sati pustaju Mm-a k meni. Ja UMIREM u mukama, a on je skroz zgodan u onom zelenom odijelcu. (To znam jer sam ga vidjela na slikama poslije, tada nisam bas to mogla percipirati 
). Koliko god sam se protivila njegovom prisustvovanju porodu, sada nisam sigurna kako bi izdrzala bez njega. Iskreno pojma nemam kaj mi je pricao, pojma nemam kaj sam mu odgovarala, znam samo da je bio ruka koju sam lomila dok sam umirala od boli. Epiduralna mi je pomogla do te mjere da sam se mogla koliko toliko koncentrirati da prodisem trud (prodisati znaci dahtati ko idiot). Ja sam, naivno, ocekivala da ce bol netragom nestati.
Prava akcija za mene krece oko 18:00 sati. Druga doza epiduralne vise ne prima. Tu zapocinje moja kalvarija u trajanju od SAT I 45 MINUTA! Govorim da ga vade van jer ja vise ne mogu! Doktor veli: Dajte ne pricajte gluposti, sada Vas najvise trebamo.
Odjednom shvacam da se nazire svijetlo na kraju tunela... Cupam posljednje atome snage i u dva stiska, u 19:45 sati nas princ je vani. Cujem ga kako place, a ja placem, smijem se i drhtim od uzbudjenja. Rodilo se nase cudo!!! Ispravak, ja sam rodila nase cudo. Zanimljivo je kako kada neka zena ostane trudna, svi govore, da ce oni dobiti bebu. Heloooo?!?! Nitko tu nece nista dobiti! 
Nego ce ta ista zena uz puno muke, bebu roditi! :-D
Da skratim pricu prezivjela sam...
Dok sam bila trudna, u nekoliko navrata su mi rekli da kada pomislis da ces umrijeti, onda rodis. E nije bas tako, kad pomislis da ces umrijeti onda jos jedno 2 sata i onda tek rodis! Bol je neljudska i iskreno se nadam da se doista s vremenom zaboravi. Ja nisam zaboravila, jos, ali nije ni vazno, jer nema toga sto jedna majka ne bi podnijela za svoje dijete. Jos uvijek ne razmisljam ni u ludilu da bih to sve ponovila. Ali da li je vrijedilo? Apsolutno da! Zasto? Zato jer sam danas ponosna majka najljepseg djeteta na svijetu...
XOXO,
Proud Momy
Post je objavljen 31.01.2014. u 11:52 sati.