...stalno se nesto zalim i kukam...
je znam...moj bed :(
ali sta cu...
trebala bih nauciti zivjeti dan po dan..
danas mi je toliko skocio tlak (opet radi posla) da mi je trebalo sat vremena setnje na nuli, puno dubokog disanja i osvjescivanja gluposti zbog koje se nerviram da sprijecim napad migrene koji je krenuo sa nagovjestajem povracanja...
i onda se pitam....
jel to meni treba?
znam da ne treba, no danas mi se sve skupilo na kup..
i onda se sjetim moga taje...
kojeg su u danom trenutku proglasili "nepodobnim" sutnuli ga iz firme sa vodece pozicije da bi ju dali nekom podobnijem (koji je sjebao firmu koje na kraju NEMA), njegovom snalazenju u samostalnom vodjenju knjiga za druge, rapidno uznapredovalom seceru, otvorenoj rani na stopalu vec drugu godinu za redom i suzivotu sa bratom...
i...
tajo ne kuka...
znam da nije najsretniji, ali ne kuka...
ne gleda tako daleko u buducnost...
zivi dan po dan...
malim koracima...
brine samo da je sit i da mu svako malo zarucnica dodje "u posjet"...
i to je to!
nema nekih sad tu velikih misli, velikih zelja osim jedne a to je sagraditi kucu..
ali toliko je pasivan u tom razmisljanju (tu su i on i brat isti) da to traje godinama...
razmisljanje o problemu...
i ne nervira se...
trebala bih uciti od taje...uciti dok nije prekasno...dok jos imam koliko toliko zdravlja...
jer realno gledajuci...
a sta mi fali uopce?...ok, fali mi malo ljubavi...puno ustvari....ali ..mhm...nema kukanja vishe!
Post je objavljen 03.02.2014. u 21:19 sati.