Nakon nešto južnijih krajeva, vrijeme je i za malo sjevernijih od mog tropskog otoka. Ovaj puta me let vodio preko odvratno bogatih krajeva u kojima na ulazu u aerodrom (u nastajanju) autići čekaju da ih ženice lokalnih šeika kupe po boji ("dragi, još nemam žuti Lamborghini, daj kupi mi, kupi mi!")
a gradići kao Doha graniče s pustinjom i naftnim poljima
Da se ne bi opasno dezorijentirali, cijelo vrijeme smo znali gdje je Mekka:
Nakon toga i preleta preko svinjaca pred slijetanje na aerodrom velegrada Lijepe Njihove (kaj Zagreb nema redara koji bi mogel reći/pomoći stanovnicima u liniji sletanja na Pleso da malo pospreme dvorišta? Izgleda sramotno iz zraka, stvarno! Alo, Bandiću! U Hong Kongu se bojim da ne sletim u more, a u Zagrebu da ne sletim u ...svinjac!)
Dakle, doša astrosailor u svoj sjeverni dio Lijepe Njihove...dočekala me zima u mom davnom lijepom gradu, Varaždinu:
Trg koji je nepobitno Stančićev, krovovi i stolovi pod snijegom:
Ljudi su dragi, grad je lijep čak i u ledenoj odjeći, tišina se nadvila nad polja,
nad rijeke kao Drava
i rječice kao Plitvica
Bila bi idila da Lijepa Njihova nije u takvom... krastavcu. Gledanje televizije graniči sa djelovanjem halucinogenih droga, a pričanje s rodbinom i prijateljima je visoko preporučljivo udaljiti od bitnih tema strategijom politika-sport-nogomet, jer bi inače sve moglo završiti zajedničkom, pomnoženom depresijom.
Produžetak putanje prema Sloveniji išao je preko Ormoža u snijegu:
Nakon mnogo, mnogo godina, Celje zimi:
Pogled na željezničku stanicu:
Celjski Grad:
Produžetak puta prema Beču, je ukazao na glupost postavljanja međunarodnog križanja na Meidling, nema se gdje skloniti od zime, sami peroni, a ni pod zemljom nije mnogo bolje:
Nakon cjelonoćnog vlaka austrougarskim prugama, zimska veduta Varšave, i dalje daleke i same, sada i poprilično zaleđene: