Neviđeno ludilo,
evo ga kreće se kao zmija
između ruža koje sam zasadila,
U bajkovitom dvorištu,
između trnovitih grana
koje me bodu zaboravom,
između umišljenih slika
u pobuđenom umu.
Siguran vrisak,
probudio je i susjede i pse,
U naselju tihog života
bezličnih obitelji,
u malom gradu uz more
koje truje um vibracijama,
u zemlji otuđene budućnosti,
već sutra, već danas.
Možda sam jedina normalna,
sa glasom koji se čuje,
sa namjerom koja je stvarnost,
ovdje;
među nijemim ljudima,
baš tu;
u moru u kojem sam se utopila.
Post je objavljen 01.02.2014. u 18:53 sati.