Jučer sam nakon terapija krenuo u potragu za liječnikom da mi aplicira taj Botox .Pošto sam sve platio, pa da ne propadne, dao sam se u misiju potraga za liječnikom, kako ga zovu tamo docent.
Krenuo sam od prizemlja, u prizemlju sam ušao u njegovu ambulantu, ali nikog nije bilo osim nekog pacijenta na stolu. Neugode li pomislio sam i napravio polukružni okret prema van.
„Ako nije tu valjda sestra zna gdje je“ ; i gle čuda bio sam u pravu!“Pogledajte u visokom prizemlju i tamo ima ambulantu“Na svakom katu ambulanta jedna. Nisu Krapinske toplice Klinika Mayo.
Kako je sestra rekla našao sam ga tamo.“Za pola sata ću ti dati Botox, dođi dolje u moju ambulantu; vidimo se za pola sata!“ Odjednom me ulovila panika:“Oprostite da li mogu ići ručati u tih pola sata?“, „Možeš ,vidimo se!“ Do tad nisam ni bio ni gladan, ali paničar što jesam, odlučio sam pojesti ručak , pa makar on bio zadnji.
Konfuzne misli, vrtile su mi se u glavi. Odručao sam svoje i uz kćerkinu sms podršku, hrabro sam došao do ambulante.Nakon desetak minuta izašao je medicinski tehničar i rekao mi :“Dođi sim“
Ušao sam u ambulantu.Taj tehničar je za glavu viši od mene( najviši Zagorac??).
Priredio sam mu kanonadu pitanja:“Da li to boli?““Malo boli, skini se do pasa i lezi“
Malo!!!! Poslušao sam i legao i pustio ga da jede jabuku; jer bilo bi bez glupo dalje ispitivati.
Spojio mi je desnu ruku na neki aparat.Nakon par minuta dolazi nasmijan dr.Bakran, sa hrpom injekcija „To su tvoje“
Skužio sam funkciju Zagorskog gorile:“Drži mu lijevu ruku“Onda je slijedio prvi ubod i neko titranje na ekranu .“Aaaaaa“; nekontrolirano sam vikao.“Da li si ti Tarzan pitao me?“Tarzan ima Jane, a moja Jane pobjegla od mene.., da skratim još me 7 puta nakon toga ubo uz isti krik.
Na kraju se i zezao:“Koje je drugo slovo abecede?“
„Žžžžžž,,“, naravno .Nakon 20-ak minuta „Gotovi smo“
Živ sam, ne levitiram po plafonu.E, da Ciganović zna koliko sam Botoxiran, bio bi ljubomoran.
Da nije boljelo značilo bi da su mi živci mrtvi, ali boljelo je…