Postoji cijelo more riječi koje je presušilo unutar mene. I žao mi je zbog tog jer ne postoji način da ih vratim. Ponekad se iz života izvučeš bez ogrebotine nekad platiš cijenu, ali sve je to taj isti život... Ne vrijedi se bojati, strah je, koliko god normalan, ono što me sputava...
Ako zatvorim oči, ja svejedno vidim sve ono što me plaši... baš kao na javi... utvare ostaju iste... Zato pokušam udahnuti i zadržati ih izvan svojih okvira, daleko od ove aure boje lavande...
A ono što je nestalo... nadam se da će se pojaviti jednom, negdje... u nekom obliku koji ću prepoznati... jer ma koliko se gubila uvijek sam se mogla pravovremeno pronaći... Sve u svoje vrijeme, nadam se...
Post je objavljen 01.02.2014. u 12:31 sati.