Izvjesno je. 1. prosinca 2013. na referendumo ćemo odlučiti o promjeni Ustava, na način da će se u glasati o tome da se u Ustav doda definicija braka kao zajednice muškarca i žene. Dio udruga i pravnih stručnjaka osporavao je apriorno ovakvu referendumsku odluku tvrdnjama da se o ljudskim pravima ne može odlučivati na referendumu. Ustavni je sud pak, u svom priopćenju, zauzeo stav da o ustavnosti Odluke o raspisivanju državnog referenduma ne može odlučivati jer brak nije temeljna vrednota ustavnog poretka koje je koje je Sud dužan po sili Ustava štititi, a tek je na zahtjev Hrvatskog sabora Ustavni sud mogao razmatrati je li sadržaj referendumskog pitanja u skladu s Ustavom. Brak dakle nije vrednota, ali je li ljudsko pravo? Trend legaliziranja istospolnih brakova u međunarodnom pravu ipak neće moći zaživjeti u hrvatskom zakonodasvtu uđe li u Ustav definicija braka kakvu začetnici referenduma predlažu. Na stranu to da istospolnim parovima itko smije osporiti pravo na jednake učinke pred zakonom priznate zajednice, ali kad jednom u budućnosti, onda kad društvena klima olabavi toliko da nas prestane biti briga što odrasli ljudi međusobno rade u svoja četiri zida, i kada imaginarni Alen i Branko požele pred državom razmjeniti bračne zavjete, oni nikada neće moći sklopiti brak, već tek registrirano partnerstvo. Jel će brak biti, na radost tradiciji odanih građanki i građana, u Ustavu zacementiran isključivo kao nešto na što ima pravo jedan muškarac i jedna žena.
Opasnosti konstitucionalizacije zakonskih instituta
Hrvatski sabor donio je 8. studenoga 2013. Odluku o raspisivanju državnog referenduma, koja je sljedeći dan objavljena te stupila je snagu. Ovakvoj odluci prethodio je zahtjev Građanske inicijative „U ime obitelji“, koji je podržalo 683.948 birača, a kojim se traži da se raspiše državni referendum radi promjene Ustava Republike Hrvatske na način da se u Ustav unese definicija braka kao životne zajednice žene i muškarca. Činjenica je da se prvi narodni ustavotvorni referendumi održava u okolnostima nerazrađenih postupovnih pravila o provedbi takvog referenduma. Stoga je nemoguće ne zaključiti da zbog dugogodišnjeg ignoriranja nedostatnog normativnog okvira iz Zakona o referendumu i drugim oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave (Zakon o referendumu) velik dio političke odgovornosti snosi i poliitčka garnitura koja danas sjedi u Saboru, što iz vlasti, što iz opozicije. Jer, temeljem Ustavnog zakona za provedbu Ustava Republike Hrvatske od 22. listopada 2010. Bila je propisana formalnopravna obveza Hrvatskog sabora da u roku od šest mjeseci od dana proglašenja ovoga Ustavnog zakona uskladi Zakon o referendumu s Ustavom. Nadalje, činjenica da je prema tekstu Ustavnog zakonao Ustavnom sudu isključivo Hrvatski sabor ima mogućnost podnešenja zahtjeva Ustavnom sudu da isti utvrdi je li sadržaj referendumskog pitanja u skladu s Ustavom i jesu li ispunjene ustavne pretpostavke za raspisivanje državnog referenduma. Ukratko, nije tek u Priopćenju o narodnom ustavotvornom referendumu o definiciji braka (Priopćenje Ustavnog suda) razotkriveno „da je održavanje referenduma o definiciji braka razotkrilo mnogobrojne probleme u hrvatskom referendumskom pravu i otvorilo niz pravnih pitanja koja zahtijevaju odgovore“.
Kaže Ustavni sud, u svom Priopćenju od 14. studenoga 2013., da se „državni ustavotvorni referendum raspisuje s ciljem određenih promjena u ustavnom poretku zemlje“. Pitam se u kolikoj opće mjeri zahtjev za ustavnim tretiranjem braka istovjetnim zakonskoj definiciji doista predstavlja promjenu u ustavnom poretku? I sam je Ustavni uputio na zamke tzv. konstitucionalizacije zakonskih instituta. Svrha se narodnih inicijativa, kaže Ustavni sud, može sažeti u sljedeću formulu: „u pravnom poretku promijeniti nešto što već postoji ili u pravni poredak unijeti nešto novo, što do sada nije postojalo“. Ustavni sud ne prihvaća doduše „kao pravilo da bi kod narodnog ustavotvornog referenduma novum mogao biti u tome što se neko već postojeće zakonsko pravilo pretvara u ustavno, tako što se neka odredba, koja pripada korpusu zakonodavstva, unosi u Ustav“. Na taj način, može se iščitati stav Ustavnog suda o nepotrebnosti konstitucionalizaicje instituta braka u tekstu Ustava. Obiteljskim zakonim je brak definiran kao zakonom uređena životna zajednica žene i muškarca (članak 5.).
Ustavni se sud u Priopćenju poziva i na stav iz mišljenja Venecijanske komisije o Mađarskoj iz 2013. (Opinion 720/2013, CDL-AD(2013)012,), savjetodavnog tijela Vijeća Europe za ustavna pitanja, o neprihvatljivosti sistemske „konstitucionalizacije“ zakonskih instituta u demokratskom društvu, s obzirom da se time podriva demokratsko načelo provjera i ravnoteža te načelo diobe vlasti. U Izvješču o ustavnim promjenama iz 2010. (Study no. 469 / 2008, CDL-AD(2010)001) Venecijanska komisija je izvjestila da se „pitanje ustavnih amandmana nalazi u središtu ustavne teorije i prakse. Ustavnost podrazumijeva da bi temeljna pravila za uspješno izvršenje države vlasti i zaštita ljudskih prava pojedinačnih trebali biti stabilni i predvidljivi, a ne podlijegati lako promjenama. To je ključno za legitimnosti ustavnog sustava“. U istom Izvješću Venecijanska komisija navodi da „Ustavi sadrže klasično jamstvo zaštite manjina i individualnih prava i interesa. Gotovo svi demokratski ustavi danas sadrže popis temeljnih prava, koja u pravilu podliježu sudskoj reviziji, ali i koja sprečavaju ili barem onemogućuju većini da krši temeljna prava pojedinca. [...] Postoje u načelu nekoliko dobrih i dopunjujućih razloga zašto bi se društvo trebalo „obuzdati“ i obvezati se na određena pravila i standarde koja se ne može opozvati i mijenjati preko noći, čak i od strane demokratski legitimne većine“. Ne iznanađuje stoga da je Ustavni sud u svom nedavnom Priopćenju sugerirao „da inkorporacija zakonskih instituta u Ustav ne smije postati sistemska pojava, a iznimni pojedinačni slučajevi moraju biti opravdani tako št o su povezani, primjerice, s duboko ukorijenjenim socijalnim i kulturološkim obilježjima društva“.
Zašto obiteljski odnosi jesu vrednota hrvatske ustavne države, a brak nije?
Mnogi su se ideološki protivnici Građanske inicijative pozivali na činjenicu da se o određenim pitanjima po sili Ustava zabranjeno provoditi referendum. Mehanizam kojim se ustavni poredak inicijalno štiti od narodnih ustavotvornih inicijativa nesuglasnih s Ustavom zahtjeva da Hrvatski sabor podnese zahtjev Ustavnom sudu, koji potom utvrđuje li sadržaj referendumskog pitanja u skladu s Ustavom te jesu li ispunjene ustavne pretpostavke za raspisivanje državnog referenduma. Svako drugačije postupanje, drži Ustavni sud, graničilo bi s nedopuštenim voluntarizmom. Kako je to Hrvatski Sabor propustio učiniti, Ustavnom je sudu preostalo tek da se oglasi svojim Priopćenjem, uvaži ustavotvornu ulogu Hrvatskog sabora kao najvišeg zakonodavnog i predstavničkog tijela u državi, ne petlja se u ustavnost njegove odluku o raspisivanju državnog referenduma, jer ista ne predstavljaju prijetnju vrednotama ustavnog poretka Republike Hrvatske, ali ipak napomene da „primarna zaštita tih vrijednosti ne isključuje ovlast ustavotvorca da neka druga pitanja izrijekom isključi iz kruga dopuštenih referendumskih pitanja“. Konačno, Ustavni sud je također zauzeo stav da „eventualna dopuna Ustava odredbom prema kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca ne smije imati nikakvog utjecaja na daljnji razvitak zakonskih okvira instituta izvanbračne i istospolne zajednice u skladu s ustavnim zahtjevom da svatko u Republici Hrvatskoj ima pravo na poštovanje i pravnu zaštitu svoga osobnog i obiteljskog života te svoga ljudskog dostojanstva“. Drugim riječima, Ustavni sud je Priopćenem očitao bukvicu Saboru, ali mu i u amanet zadao obavezu da budućim zakonskim rješenjima osigura formalnopravnu jednakost registriranog prartnerstva s brakom.
Kad bi se referendumom odlučivalo o pravu na poštovanje obiteljskog života, što je jedno od prava propisano Konvencijom Vijeća Europe za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Europska konvencija), u tom bi slučaju Ustavni sud odlučivao o dopustivosti referenduma, bez obzira na izostanak zahtjeva Sabora Ustavnom, jer je to pravo Ustavom zajamčeno svim osobama, neovisno o spolu i rodu (članak 35. Ustava Republike Hrvatske) i pod izravnom je zaštitom Ustavnog suda. Prema u Ustavu stoji da se brak i pravni odnosi u braku, izvanbračnoj zajednici i obitelji uređuju zakonom, ali u njemu ne postoji definicija braka kao ljudskog prava. Drugačije je propisano Konvencijom Vijeća Europe za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. godine u kojoj stoji da muškarac i žena imaju pravo stupiti u brak i osnovati obitelj u dobi kad postanu sposobni za brak te u skladu s domaćim zakonima koji uređuju ostvarenje tog prava (članak 12.). Povelja o temeljnim pravima Europske unije iz 2000. godine propisuje pak i pravo na sklapanje braka i pravo na osnivanje obitelji na način da svakome jamči pravo na sklapanje braka i pravo na osnivanje obitelji u skladu s nacionalnim zakonima koji uređuju ostvarenje tih prava (članak 9.). U službenom obrazloženju Povelje terminološki sveobuhvatniji pristup koji uz pravo na brak normira i pravo na osnivanje obitelji objašnjen je na način da mi se pribjeglo „kako bi pokrili slučajeve u kojima nacionalno zakonodavstvo priznaje rješenja različita od braka za osnivanje obitelji“. Nadalje, u obrazloženju Povelje stoji i da „ovaj članak niti zabranjuje niti nameće priznavanje statusa braka zajednicama osoba istog spola. Ovo je pravo stoga slično onome koje priznaje Konvencija, ali njegov okvir može biti širi kad to propisuje nacionalno zakonodavstvo“.
Europski sud za ljudska prava (ESLJP), tumač gornjih izvora međunarodnh ljudskih prava, zauzeo je ipak stav u predmetu Schalk i Kopf protiv Austrije iz 2010. godine da članak 12. ne nameće obvezu državama strankama da odobre istospolnim parovima pristup braku. ESLJP je doduše uvažio činjenicu da su pojedine države ugovornice proširile brak i na istospolne partnere, ali je istaknuo da to odražava njihovu vlastitu sliku o ulozi braka u njihovim društvima, a ne proizlazi iz tumačenja temeljnih prava kako su ih propisale države ugovornice u Konvenciji iz 1950. No, u istoj presudi je ESLJP razmotrio i primjenu odredbe iz Povelje o temeljnim pravima Europske unije utvrdivši da članak 9. odluku o priznavanju istospolnih brakova ostavlja državama članicama i ne obvezuje ih da to moraju učiniti. Na tim je osnovama ESLJP djelomice modificirao svoje dotadašnje čvrsto stajalište o tradicionalnom određenju braka kao zajednice muškarca i žene, utvrdivši da Sud više neće smatrati da pravo na brak zajamčeno člankom 12. mora u svim okolnostima biti ograničeno na brak između dviju osoba suprotnog spola. Nadalje, ESLJP je učinio istom presudom po prvi put da stabilne veze kohabitacije istospolnih parova potpadaju pod pojam „obiteljskog života“ u smislu članka 8. Europske konvencije. To je otvorilo mogućnost da se sudskim pravorijekom utvrdi kako su istospolni parovi diskriminirani po spolu u svom pravu na poštovanje osobnog i obiteljskog života (članak 14. u vezi s člankom 8. Konvencije). Dokaz da se sudska praksa u pogledu opsega prava osoba koje kohabitiraju u istospolnim vezama neprestano razvija predstavlja i vrlo recentna presuda u slučaju Vallianatos i drugi protiv Grčke u kojoj je ESLJP presudio da je Grčka prekršila Europsku konvenciju jer je onemogućavala registriranje istospolnih parova o u registar izvanbračnih zajednica.
Ipak, činjenica je da pravo na istospolni brak za sada nije regulirano kao ljudsko pravo u izvorima međunarodnog prava. No, to ne znači da se pitanjem dopustvosti istospolnih brakova nisu pozabavila nacionalna zakonodavstva. Dvadeset dvije članice Vijeća Europe stvorile su do sada pravne preduvjete priznanja (odrešenih) prava istospolnih parova. Prema Priopćenju Ustavnog suda, ove se države članice Vijeća Europe u tom se pitanju trenutačno mogu razvrstati u tri skupine: prvu, najmalobrojniju (9 država) čine one koje pod brakom razumiju zajednicu dviju osoba neovisno o spolu, pri čemu pravni učinci braka osoba istog spola nisu u svim državama izjednačeni s pravnim učincima braka osoba različitog spola (primjerice, u Portugalu se ne priznaje bračnom paru istog spola usvajanje djece); drugu (18 država) u koju pripadaju države koje pod brakom razumiju zajednicu dviju osoba različitog spola, a za istospolne parove predviđaju različite alternativne načine priznanja; te treću (u koju spada 20 država), a koje pod brakom razumiju zajednicu dviju osoba različitog spola i pravno ne priznaju nikakve oblike zajedničkog života istospolnih parova. S druge strane Atlanstika, pet je saveznih država SAD-a do sada legaliziralo istospolne brakove (California, Connecticut, Delaware, Iowa, Maine, Maryland, Massachusetts, Minnesota, New Hampshire, New York, Rhode Island, Vermont and Washington), kao i Okrug Columbia. Hrvatska očito pripada skupini država koje pravno priznaju i brak kao zajednicu dviju osoba različitog spola, ali zakonom su uredile i priznavan istospolnih zajednica. Kako objasniti spremnost nekih država (i društava) da dopuste izjedbačavanje prava homesesulanim osobama u pogledu sklapanja braka, te s druge strene tvrdu isključivot takvoj značajnoj društvenoj promjeni? Zasigurno je Ustavni sud u pravu kad je ustvrdio da brak z ima duboko ukorijenjene društvene i kulturološke konotacije koje se značajno razlikuju od jednog društva do drugog.
No, demokratksa država koja svim grašanima i građanima jamči jednakost i nediskriminaicju dužna je uzimati u obzir društvenu realnost i u svom zakonodavstvu uvažiti da postoje raznoliki aranžmani kojim se oživotvoruje ljudsko pravo na obiteljski život. S obzirm na mobilizacijsku snagu Građanske inicijative i podršku većine vjerskih zajednica njezinom zahtjevu bojim se da će u Hrvatskoj, barem do neke buduće izmjene Ustava, što se obiteljskog života tiče, a brak ovamo pripada, postojati dvije kategorije građanki i građana.
Post je objavljen 28.11.2013. u 12:02 sati.