U pokušaju da istražimo modalitete raspodjele financiranja manjinskih udruga na prvi pogled je vidljivo da se Savjet za nacionalne manjine vodi motom „daj svakoj manjinskoj udruzi po malo, pa nas nitko neće gnjaviti“, što rezultira činjenicom da se manjinski projekti najčešće bave za opstanak manjina irelevantnim stvarima folklora i izdavaštva s nedostatnim sredstvima za veće kapitalne projekte koji bi omogućavali stvarnu i konkretnu zaštitu, opstanak ili ostanak pripadnika nacionalnih manjina. Ovakav model financiranja nacionalnih manjina dugoročno ne donosi korist, osim etno-biznismenima koji operiraju u manjinskim udrugama koje su iznikle kao gljive poslije kiše.
Složit ćete se, vjerujem, da novac čini da se svijet kreće (money makes the world go round). Pjevala je to Liza Minnelli u filmu „Cabaret“ prije nekoliko desetljeća, ali ova izreka živi i izvan filmskog platna bivajući prisutna u gotovo svakom segmentu života. Istu ulogu novac igra u uspješnosti manjinske politike. Shvaćaju to i države koje, s jedne strane štitite i promiču prava osoba koje pripadaju nacionalnim manjinama pod njihovom nadležnošću, ali često i s druge pomažu pripadnike vlastitog etničkog korpusa koji su manjina pod nadležnošću druge države. Hrvatska tako istovremeno provodi manjinsku politiku unutar i izvan granica svoje nadležnosti. Je li opće usporediv način na koji se brine o pripadnicima manjina i o pripadnicima hrvatskog naroda izvan vlastitih granica? Pripomaže li, mahom financijskim mjerama, integraciju Hrvata u državama u kojima prebivaju i njeguje li takvom politikom dobrosusjedske odnose? Konačno, zašto se o financijskim implikacijama prekogranične brige o hrvatskom narodu u hrvatskoj javnosti gotovo ne raspravlja?
Zbrinuto, a nepostojeće manjinsko civilno društvo
Početkom prosinca sudjelovala sam na raspravi stručnjaka koju je organizirao Europski centar za manjinska pitanja (European Centre for Minority Issues) znanstveno-istraživačka ustanova iz grada Flensburga, koji se nalazi na njemačko-danskoj granici. Seminar je nastojao unaprijediti znanje i razumijevanje o financiranju manjinskih udruga, utvrditi područja koja je potrebna dalje istražiti te pokušati stvoriti okvir koji će omogućiti sveobuhvatne preporuke za vlade europskih država koje nastanjuju manjine. Zanimljivo, ovaj je sastanak bio jedna od rijetkih prilika u kojoj se pokušalo urediti i dokučiti pitanje financiranja manjinskih udruga i političkih stranaka. Doduše, u 2009. godini Odbor stručnjaka Vijeća Europe o pitanjima koja se odnose na zaštitu nacionalnih manjina bio je odlučio istražiti raspodjelu javnih financijskih potpora za projekte koje predlažu manjinske udruge. U tu je svrhu izrađen upitnik koji je proslijeđen državama članicama koje su trebali dostaviti podatke o nizu tema vezanih za raspodjelu, korištenje i reviziju te vrste financijske potpore. Nakon primitka odgovora 23 zemlje članice, u 2010. godini pripremljena je i objavljena kompilacija odgovora no kako je iste godine prestao mandat Odbora stručnjaka, pristigli odgovori nikada nisu analizirani. Stoga je u najmanju ruku iznenađujuće da, premda je osiguranja odgovarajućeg financiranja manjinskih udruga i njihovih političkih stranaka nužno za učinkovito sudjelovanje pripadnika nacionalnih manjina u političkom i javnom životu, i akademska literatura i komparativne analize manjinskih politika oskudijevaju istraživanjima ove tematike.
Razlog nepostojanju usuglašenog standarda vjerojatno leži u činjenici da tek što malen broj država u svojim manjinskim zakonima predviđa mehanizme financiranja manjinskih udruga i ustanova. Hrvatska praksa proračunskog osiguranja sredstava za rad manjinskih udruga predstavlja stoga ogledni primjerak financiranja manjina. Prema tekstu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina manjinske udruge, zaklade i fondacije te ustanove za obavljanje djelatnosti javnog priopćavanja, kulturne, izdavačke (nakladničke), muzejske, arhivske, knjižnične i znanstvene djelatnosti financiraj se iz sredstava državnog proračuna, i proračuna županija, gradova i općina, ali sukladno mogućnostima ovih donora. Budući da Ustavni zakon propisuje tek udruge manjina koje su osnovane radi očuvanja, razvoja, promicanja i iskazivanja svog nacionalnog i kulturnog identiteta imaju pravo financiranja. Sukladno tome Savjet za nacionalne manjine raspoređuje sredstva koja se u državnom proračunu osiguravaju za kulturnu autonomiju nacionalnih manjina. Iako prema Ustavnom zakonu i tijela lokalne samouprave i uprave sudjeluju u financiranju manjinskih aktivnosti, ali tek osiguranjem sredstava za provođenje određenih aktivnosti utvrđenih programom rada vijeća nacionalnih manjina izabranih na njihovu području. I druga državna tijela koriste dio proračunskih sredstava za potrebe nacionalnih manjina, a manjinske se udruge prijavljuju i za sredstva Savjeta za razvoj civilnoga društva i raznih međunarodnih i domaćih donora. Međunarodni izvori prava manjina dopuštaju udrugama nacionalnih manjina uspostavljanje i održavanje kontakata s pripadnicima svoga naroda u drugim državama te razvoj kulturnih i ekonomskih veza. Tako se dio manjinskih udruga i institucija u Hrvatskoj financiraju i sredstvima koje osiguravaju matične države. Znatnije donacije manjinama u Hrvatskoj osiguravaju Italija, Mađarska i Češka.
Prema podacima Vladinog Ureda za udruge, godišnje se programima i projektima organizacija civilnoga društva iz javnih izvora dodijeli prosječno oko 1,5 milijardi kuna od čega se desetina sredstava dodjeljuje projektima koji promiču sudjelovanje nacionalnih manjina u javnom životu zemlje. Ipak, ne moguće je ne zaključiti da među manjinskom populacijom prevladava natprosječna intelektualna radoznalost. Gotovo sve udruge koje se natječu za sredstva Savjeta za nacionalne manjine predlažu izdavanje časopisa i knjiga, održavanje tribina i seminara. Osim toga, čini se da je kultura iznimno na cijeni među manjinskom populacijom. Stav državnih tijela da su kulturni amaterizam i kulturne ustanove ključ za očuvanje manjinskih etničkih identiteta manjine su očito nekritično prihvatile, ne razmišljajući bi li svrsishodnije bilo graditi staračke domove, škole, domove zdravlja i lokalnu infrastrukturu, umjesto tiskati arke i arke papira časopisa i knjiga koje ni sami pripadnici i pripadnice manjina rijetko čitaju. Osim toga, projekti koje manjinske udruge predlažu koncipirani su u godišnjim intervalima, budući Savjet tim tempom dodjeljuje novac. Projekti pak koji doprinose opstanku i ostanku (ili povratku) stanovništva zahtijevaju znatnija financijska sredstva i provode se u dužim vremenskim ciklusima od godišnjeg. To, u kombinaciji s činjenicom da se Savjet vodi motom „daj svakoj manjinskoj udruzi po malo, pa nas nitko neće gnjaviti“, rezultira činjenicom da se manjinski projekti, barem oni za koji postoje osigurana sredstva u proračunu, bave za opstanak manjina irelevantnim stvarima. Nameće se tužan zaključak: mnogobrojnosti manjinskih udruga unatoč, još nije zaživjelo manjinsko civilno društvo, koje bi bilo sastavljeno od građana i građanki manjinskih podrijetla koji bi se bili u stanju nametnuti kao relevantni čimbenici društvenog djelovanja.
Hrvatska kao mudra matična država
Manjine inspiraciju kako mudrije trošiti novac koji im je na raspolaganju ne trebaju čak tražiti preko granice. Nadahnuće manjinskim udrugama i institucijama može dati način na koji Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske dodjeljuje novac projektima hrvatskog naroda u inozemstvu, posebice onima u Bosni i Hercegovini. Prema web stranici ovoga Državnog ureda, osnovanog tek u svibnju 2012. godine, skrb za Hrvate izvan domovine sastavni je dio unutarnje i vanjske politike. Doista, ustavna je obveza Republike Hrvatske brinuti o Hrvatima izvan Republike Hrvatske. Članak 10. Ustava propisuje da Republika Hrvatska štiti prava i interese svojih državljana koji žive ili borave u inozemstvu i promiče njihove veze s domovinom, kao i da se dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske. Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske provodi nekoliko različitih programa i projekata, od kojih je jedna namijenjen financiranju obrazovnih, kulturnih, znanstvenih i zdravstvenih programa i projekata od interesa za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini; drugi je namijenjen udrugama i zajednicama hrvatske nacionalne manjine u dvanaest zemalja koje uvažavaju opstojnost hrvatske nacionalne manjine na svojim teritorijima, te treći, namijenjen udrugama i zajednicama hrvatskog iseljeništva, dakle hrvatskim zajednicama u prekooceanskim zemljama. Tako je u 2012. za programe i projekte hrvatske nacionalne manjine u 12 europskih i susjednih zemalja dodijeljeno 3 milijuna kn. Državni ured namjerava pomagati izdavanje časopisa, publikacija i ostalih javnih glasila na hrvatskom jeziku za hrvatsko iseljeništvo u prekooceanskim zemljama.
Vlada je početkom prosinca 2013. godine donijela Odluku o raspodjeli sredstava za programe i projekte od posebnog interesa za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini za 2013. godinu. U tu je svrhu osigurano 20 milijuna kuna, od čega je po oko 5 milijuna kuna raspodijeljeno na programe i projekte iz područja kulture i na programe i projekte iz područja obrazovanja i znanosti. Gotovo 7 milijuna kuna otišlo je na programe i projekte iz područja zdravstva, a nešto više od 3 milijuna na ostala područja. Temeljni kriterij za odabir projekata i programa bio je da se njihovim financiranjem u znatnoj mjeri i dugoročno pridonese održivom opstanku, povratku i ostanku Hrvata u Bosni i Hercegovini pa se tako sredstvima iz hrvatskog državnog proračuna grade ili saniraju studentski dom, škole, kulturni centri, kina, HNK i KBC Mostar, županijske bolnice i dom zdravlja, potpomaže održivi opstanak ruralnog stanovništva, nabavljaju sanitetska vozila, širee smještajni kapaciteti Doma za starije osobe itd. Državni ured na svojim web stranicama navodi da je od 2012. godine učinio zaokret u odnosu na dosadašnju praksu raspodjele sredstava, na način da je smanjen broj financiranih projekata budući se ranija praksa financiranja većeg broja manjih projekta pokazala neučinkovitom. Državni ured strateškim izborom manjeg broja projekata omogućuje realizacija većih, kapitalnih i strateški važnih projekata za bosanskohercegovačke Hrvate.
Manjine u Hrvatskoj su na potezu. Hoće li se zadovoljavati manjinskom politikom koja ih svjesno getoizira u nemoderne kulturne izričaje tipa folklornog okupljanja ili izdavaštva časopisa koji se ne čitaju izvan manjinskih zajednica. Vremena se mogu činiti kao nepovoljna za zahtijevanje raspodjele osiguranog novca, ali insistiranje na statusu quo dugoročno ne donosi ništa manjinskim zajednicama, nego tek etno-biznismenima koji operiraju u manjinskim udrugama koje su iznikle kao gljive poslije kiše.
Objavljeno u Identitetu br. 185, prosinac 2013.
Post je objavljen 15.01.2014. u 09:00 sati.