UVOD
Ove godine osjećam potrebu da prije godišnje prognoze pokušam objasniti svoj stav o predviđanjima budućih događaja tzv. alternativnim metodama.
Govorim o prognozama i predviđanjima, a ne pogađanjima. U numerologiji se ništa ne pogađa, slično kao u astrologiji. Dobre numerološke prognoze baziraju se na točnim numerološkim podacima, u prvom redu datuma rođenja ili nastanka, ali uzimajući u obzir i imena, odnosno nazive – jer nije isto ako osobnu godinu u broju 1 ima netko s Izrazom u broju 2 ili netko s brojem 8.
Za dobru prognozu, nadalje, od velike je važnosti i osobna obrazovanost numerologa, odnosno astrologa, iskustvo, ali i „ono nešto“ – možemo to nazvati uvid, intuicija , posebno nadahnuće. I ono što je od najveće važnosti – odgovornost.
Ako sve to postoji, na planu politike i javnih poslova općenito, numerološka prognoza može biti točnija od službenih prognoza gospodarstvenika, političkih rukovodilaca, kolumnista i, ukratko, svih oblikovatelja javnog mnijenja.
Po mojem mišljenju, zadatak alternativnog prognostičara je pomoći ljudima, na svim nivoima – od pojedinačnog do globalnog, da razumiju opću klimu i energiju nadolazeće godine, da im se pozornost usmjeri na životna područja koja će dotične godine biti u prvom planu interesa, ukazati im gdje i kada mogu očekivati određene prilike i dobro stanje, a kada i na kojim područjima treba biti oprezniji ili očekivati poteškoće, kada treba pričekati, a kada krenuti u akciju.
Ukratko, pomoći svima koji to žele i razumiju da iskoriste potencijale određene godine, te da upozore na neugodnosti i teškoće koje se ne mogu izbjeći, ali im se uvijek može smanjiti intenzitet.
Vezano uz prognoze, problem mogu predstavljati očekivanja. Čini mi se da većina ljudi, nažalost, od alternativaca očekuje ili gotova rješenja i detaljna uputstva za život, ili pogađanja određenih konkretnih događaja.
Ovo drugo spada u domenu vidovitih osoba, kojih ima jako malo, a i „viđenja“ često nisu dovoljno precizna pa se može postaviti pitanje koliko ovakva predskazanja uistinu mogu pomoći pojedincu, ili zajednici, a koliko se u stvari radi samo o tome da ti ljudi posjeduju sposobnosti koje drugi nemaju, odnosno nisu ih razvili, i kao takvi zanimljivi su kao fenomen. A fenomen su samo zato jer znanost još uvijek ne zna utvrditi o kojoj vrsti procesa se ovdje radi.
Drugi je problem puno veći, a izvire iz potrebe velikog broja ljudi da im se daju gotova rješenja za njihove probleme, točne upute kako se ponašati u sasvim konkretnim situacijama.
Moje najdublje uvjerenje je da zadaća konzultanata, pa tako i alternativnih, nije pojedincu govoriti što da radi ili očekuje, nego da mu pomogne razumjeti njegovu trenutnu životnu situaciju, osvijestiti mu prave razloge zbog kojih se nalazi u takvoj situaciji i ukazati mu na moguće trendove i posljedice koje mogu slijediti ovisno za kakvo se reakciju pojedinac odlučuje.
Konzultant, ovisno o svojim sposobnostima, može dobro uočiti trend kojim će se neka situacija dalje razvijati, i o tome razgovarati s klijentom, ukazujući na različite aspekte nekog problema ili situacije. Ali po mojem najdubljem uvjerenju, loše je ako na sebe preuzima donošenje odluke umjesto nekog drugog – loše za osobu koja traži savjet, ali loše i za konzultanta samog. Eventualni financijski dobitak nikako ne može biti opravdanje za došenje životnih odluka za nekog drugog.
Ima stvari u životu koje čovjek ne može izbjeći, ali takvih je jako malo. Kod većine životnih odluka, uz utjecaj drugih ljudi i objektivnih okolnosti, čovjek je ipak, svojom slobodnom odlukom i ponašanjem, najviše odgovoran za veći dio onoga što će se dogoditi i kako će na pojedinu situaciju reagirati.
Konzultanti se od osoba koje traže savjet vrlo često razlikuju po obrazovanju, vrijednosnom sistemu, životnom iskustvu, porijeklu, životnom stilu - no ta se činjenica nedovoljno uzima u obzir i od jedne, i od druge strane.
No, i bez davanja gotovih rješenja, dobar konzultat može biti od velike pomoći nekome u problemima, nekome tko se našao u životnoj situaciji u kojoj se ne snalazi, ako godinama „vuče“ iste ili slične neželjene situacije ili probleme u međuljudskim odnosima – slično psiholozima, naročito psihoterapeutima ili dobrim svećenicima. Ni oni ne daju, odnosno ne bi smjeli davati, gotova rješenja i upute, ali itekako mogu biti od pomoći.
Zbog toga mi je potpuno nejasan stav crkve prema alternativnim konzultantima stavljajući ih sve u isti koš – i među alternativcima ima velikih, suštinskih, razlika -prema sposobnostima, obrazovanju i odgovornosti -, baš kao i među svećenicima, među kojima ima obrazovanih i odgovornih ljudi koji znaju kako pomoći osobi koja im se obrati za pomoć, ali i onih koji svoj poziv više shvaćaju kao dobar i siguran posao u kojem se može jako lijepo i sigurno živjeti bez financijskih briga, a duhovnost im se svodi na liturgijske obveze – da ne spominjem one koji su u svećeničkom pozivu našli prilično sigurno utočište za svoje specifične seksualne potrebe.
Proglašavati sve alternativne konzultatne vražjim slugama nije dostojno institucije kojoj bi briga za dobrobit svakog čovjeka trebala biti na prvom mjestu, jer svi ljudi su Bogu jednaki i njegova su djeca.
Prema tome, svi oni koji ljudima uistinu pomažu u njihovim brigama, teškoćama, patnjama, olakšavajući im malo ovaj „hod po trnju“ ,jednako su vrijedni – i obrazovan i odgovoran astrolog, i psihoterapeut ili psihijatar, i svećenik u svakodnevnom radu sa svojim vjernicima. Religija, pitanja vjere i duhovnosti uopće su sasvim druga stvar.
Zadrto je i isključivo sebe proglašavati jedino kompetentnima, vrijednima ili nebeski predodređenima za pomaganje ljudima. U davna vremena rad sa ljudima bio je gotovo u potpunosti u nadležnosti i rukama svećenika – iz jednostavnog razloga što nije bilo nikog drugog ni približno obrazovanog ili obučenog za takav rad.
Danas je ipak sasvim drugo vrijeme – svećenici su dobili konkurenciju i od strane priznatih znanosti, i tzv. alternativnih disciplina, i s tim se, nažalost, još nisu naučili nositi.
Post je objavljen 01.02.2014. u 04:46 sati.