Marketing
Friendship... is not something you learn in school. But if you haven't learned the meaning of friendship, you really haven't learned anything.
Bilo je to ljeto 2010.
Ljeto nakon završetka 8. razreda osnovne škole. Ljeto prije početka srednje škole.
Kada sam došla doma s ljetovanja, otkrila sam na stranici škole popis učenika po razredima. Potražila sam svoje ime i dodala neke ljude koji su mi se činili simpatični na facebook. Nakon nekog vremena, jedna cura me prihvatila i počele smo se dopisivati, danonoćno. S vremenom smo počele shvaćati koliko smo zapravo slične. Nikad nisam mislila da će mi ta cura postati toliko važna osoba u životu.
Kada je škola počela, upoznala sam mnogo osoba. Među njima su se neke osobe isticale. Jedna od njih je moja najbolja prijateljica. Istog trena kada smo se upoznale, shvatile smo da imamo mnogo zajedničkog i da možemo jedna drugoj u mnogočemu pomoći.
Osim nje, isticala se i cura koju sam upoznala na facebooku i njezina najbolja prijateljica.
Nije dugo trebalo da se nas četiri međusobno upoznamo i postanemo jako dobre prijateljice.
Sjedile smo jedne iza drugih i non stop razgovarale i provodile vrijeme zajedno. Ljudi govore da se ne sjećaju dana i trena u prva dva razreda srednje škole kada su vidjeli neku od nas samu, bez ostale tri.
Bile smo ekipa. Imale smo razgovore i fore koje smo samo mi razumjele. Imale smo planove na koje bi se drugi nasmijali. Željele smo proslaviti 18-te rođendane zajedno. Željele smo zajedno studirati.
Uvijek smo radile gluposti i radile nešto novo. Uvijek je bilo zabavno i uvijek smo bile tu jedna za drugu.
Bilo je toliko stvari koje smo željele napraviti i proći zajedno, toliko dogovora i planova, toliko ideja i toliko mnogo događaja...
No, nažalost, odjednom je priča stala.
Ni sama ne znam što se zapravo dogodilo, no u jednom trenu sve se promjenilo. Podijelile smo se. Moja najbolja prijateljica i ja bile smo na jednoj strani, a njih dvije na drugoj strani. Bile su opet cura s facebooka i njezina najbolja prijateljica.
Ali zapravo nikada nisu bile samo to.
Nedostajale su mi moje prijateljice. Najgore od svega je bilo to što sam sa curom sa facebooka bila jako dobra prijateljica i o svemu smo razgovarale i u jednom trenu to je nestalo. Mnogo puta smo pokušale popraviti stvari. Više se ni ne sjećam točno koliko puta, ali nikada nismo uspjele. Uvijek je nešto otišlo u krivome smjeru i na tome je stalo.
I onda se moja najbolja prijateljica počela opet družiti s njima, pa sve više i više.
I onda je došao onaj trenutak kada je između nas nešto ušlo i prestale smo razgovarati.
Iako sam bila okružena ljudima i osobama koje smatram svojim prijateljima, vrlo bliskim prijateljima, to nije bilo to.
Bila sam sama.
Nisam to nikome htjela priznati, ni sa kim nisam razgovarala o tome koliko se grozno osjećam.
Kada se prijateljstvo sa one dvije cure prekinulo, imala sam nju. I osjećala sam da imam nekog svog i uspjevala sam izdržati sve. Ali onda sam ostala i bez nje. Iako sam bila u velikoj skupini predragih ljudi, bila sam sama. Nisam imala nikoga koga sam mogla zvati, nikoga tko je mene zvao svojom.
Toliko mnogo puta sam htjela reći nešto, htjela sam razgovarati s njima. No nisam. Bojala sam se.
I onda, jednog dana, najbolja prijateljica mi je poslala poruku. Razgovarale smo. Odlučile ispraviti stvari i pokušati se vratiti na staro. Znale smo da će biti teško, ali odlučile smo pokušati.
I je, teško je.
Kad sam s njom, imam osjećaj kao da je to ona i kao da bih tu trebala biti. No onda u jednom trenu se sve promjeni i osjećam da sam joj višak i da sam joj teret. Da joj je bolje bez mene. I opet imam osjećaj da nemam nikog svog.
Nakon nekog vremena, poslala sam poruke i ovim dvjema curama. Razgovarale smo. I odlučile pokušati obnoviti odnose. I to me razveselilo.
Sada kada sam u školi s njima imam osjećaj da tamo pripadam. No kada se udaljim od njih, vidim da su sretne i zapitam se jesam li im zapravo uopće potrebna?
One su bile moje prve prijateljice u srednjoj školi. Ni sa kim nikada nisam tako dobro funkcionirala kao sa njima i u kakvim god odnosima mi bile, kad bi me neka od njih nazvala jer mora s nekime razgovarati ili bilo što drugo, bila bih tu.
Kad sam u drugim grupama, osjećam se dobrodošlo, no ne osjećam onaj osjećaj, takoreći "pripadnosti" i bliskosti.
One su bile moje i ja sam bila njihova. Ja sam pripadala njima, one meni. Mi smo pripadale zajedno. I nitko drugi nam nije trebao. Mogle smo o svemu razgovarati i bile smo sretne.
I sada... sada ne znam kako će ispasti.
Ali veselim se svakome novom danu koji ću provesti s njima jer nikada ne znamo što će se sljedeće dogoditi.
Možda baš sutra ostvarimo neki od naših zajedničkih snova...
Ili možda baš sutra napravimo nešto ludo i nezaboravno...
A možda ću samo opet imati onaj stari osjećaj dok sam s njima. Onaj osjećaj poznatoga, pripadnosti, bliskosti, dobrodošlice i najljepšeg prijateljstva koje se događa jednom u životu.
Možda ću baš opet imati tri najbolje prijateljice, prijateljice kakve bih svakome poželjela.
Možda ću baš sutra s njima stvoriti neku predivnu i nezaboravnu uspomenu koju ću nositi sa sobom cijeli život.
V3A <3
Post je objavljen 29.01.2014. u 19:56 sati.