Voda koja struji u život vječni uzeto s Katolici na internetu
U ovome razmatranju želim susresti Isusa Krista, Spasitelja svijeta, istog onog koji je prije dvije tisuće godina, umoran od puta, zastao na zdencu i razgovarao s jednom ženom, Samarijankom.
Posredstvom Svetog pisma, danas ću i ja prisustvovati njihovu razgovoru, ali ne samo kao pasivni promatrač. Jer taj isti Isus živ je i danas i stvarno je prisutan u životu onoga tko po vjeri uđe u prijateljstvo s njime. Zato mu danas želim dopustiti da i meni progovori, da me dotakne svojim riječima, da mi se objavi, da mi daruje žive vode koja struji u život vječni.
Da bi se to doista i dogodilo, zazivam Duha Svetoga i molim ga da dođe k meni i pripravi mi srce za susret s Isusom.
Nakon kraće molitve u šutnji, pažljivo ću pročitati svetopisamske tekstove koje je Crkva odabrala za 3. nedjelju u korizmi.
Čitanje iz knjige Izlaska:
Narod je žeđao za vodom, pa je mrmljao na Mojsija i govorio: "Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da nas žeđom pomoriš, nas, našu djecu i našu stoku?" "Što ću s ovim narodom!" - zazivao je Mojsije Gospodina. "Još malo pa će me kamenovati." "Istupi pred narod!" - rekne Gospodin Mojsiju. "Uzmi sa sobom nekoliko izraelskih starješina; uzmi u ruku štap kojim si udario Rijeku i pođi. A ja ću stajati pred tobom ondje, na pećini na Horebu. Udari po pećini: iz nje će poteći voda, pa neka se narod napije." Mojsije učini tako naočigled izraelskih starješina. Mjesto prozovu Masa i Meriba, zbog toga što su se Izraelci prepirali i kušali Gospodina govoreći: "Je li Gospodin među nama ili nije?"
(Izl 17, 3-7)
Psalam 95, 1-2.6-9
Dođite, kličimo Gospodinu,
uzvikujmo Hridi, Spasitelju svome!
Pred lice mu stupimo s hvalama,
kličimo mu u pjesmama!
Dođite, prignimo koljena i padnimo nice,
poklonimo se Gospodinu koji nas stvori!
Jer on je Bog naš,
a mi narod paše njegove, ovce što on ih čuva.
O, da danas glas mu poslušate:
"Ne budite srca tvrda kao u Meribi,
kao u dan Mase u pustinji
gdje me iskušavahu očevi vaši
premda vidješe djela moja".
Čitanje iz poslanice Rimljanima:
Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.
(Rim 5, 1-2.5-8)
Čitanje iz Evanđelja po Ivanu:
Dođe Isus u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: "Daj mi piti!" Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu na to Samarijanka: "Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?" Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori:
"Kad bi znala dar Božji
i tko je onaj koji ti veli:
'Daj mi piti',
ti bi u njega zaiskala
i on bi ti dao vode žive."
Odvrati mu žena: "Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?" Odgovori joj Isus:
"Tko god pije ove vode,
opet će ožednjeti.
A tko bude pio vode koju ću mu ja dati,
ne, neće ožednjeti nikada:
voda koju ću mu ja dati
postat će u njemu izvorom vode
koja struji u život vječni."
Kaže mu žena: "Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati." Nato joj on reče: "Idi i zovi svoga muža pa se vrati ovamo." Odgovori mu žena: "Nemam muža." Kaže joj Isus: "Dobro si rekla: 'Nemam muža!' Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla." Kaže mu žena: "Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati." A Isus joj reče:
"Vjeruj mi, ženo, dolazi čas
kad se nećete klanjati Ocu
ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu.
Vi se klanjate onome što ne poznate,
a mi se klanjamo onome što poznamo
jer spasenje dolazi od Židova.
Ali dolazi čas - sada je! -
kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu
u duhu i istini
jer takve upravo klanjatelje traži Otac.
Bog je duh
i koji se njemu klanjaju,
u duhu i istini treba da se klanjaju."
Kaže mu žena: "Znam da ima doći Mesija zvani Krist - Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve." Kaže joj Isus: "Ja sam, ja koji s tobom govorim!"
Uto dođu njegovi učenici pa se začude što razgovara sa ženom. Nitko ga ipak ne zapita: "Što tražiš?" ili: "Što razgovaraš s njom?"
Žena ostavi svoj krčag pa ode u grad i reče ljudima: "Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?" Oni iziđu iz grada te se upute k njemu. Učenici ga dotle nudili: "Učitelju, jedi!" A on im reče: "Hraniti mi se valja jelom koje vi ne poznajete." Učenici se nato zapitkivahu: "Da mu nije tko donio jesti?" Kaže im Isus:
"Jelo je moje
vršiti volju onoga koji me posla
i dovršiti djelo njegovo.
Ne govorite li vi:
'Još četiri mjeseca i evo žetve?'
Gle, kažem vam,
podignite oči svoje i pogledajte polja:
već se bjelasaju za žetvu.
Žetelac već prima plaću,
sabire plod za vječni život
da se sijač i žetelac zajedno raduju.
Tu se obistinjuje izreka:
'Jedan sije, drugi žanje.'
Ja vas poslah žeti
ono oko čega se niste trudili;
drugi su se trudili,
a vi ste ušli u trud njihov."
Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila: "Kazao mi je sve što sam počinila." Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi pa govorahu ženi: "Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta."
(Iv 4,5-42)
U središtu današnjih čitanja stoji Isusov razgovor sa Samarijankom na Jakovljevu zdencu. Ipak, da bi se bolje razumjelo taj razgovor, potrebno je razmotriti i druga čitanja koja mu služe kao uvod. U prvome čitanju susrećem izraelski narod kako hoda kroz pustinju, umoran i žedan. Izašavši iz egipatskog ropstva, Izraelci su, prema knjizi Izlaska, 40 godina hodali kroz pustinju dok nisu konačno ušli u obećanu zemlju. Povijesno govoreći, ne zna se točno koliko je taj hod trajao, a brojka od 40 godina vjerojatno je simbolična. U svakome slučaju, bio je to dugotrajan i mukotrpan put na kojemu su Izraelci doživjeli mnoge kušnje i nevolje, često mrmljajući protiv Mojsija koji ih je predvodio, pa i protiv samoga Boga.
Današnji odlomak iz knjige Izlaska opisuje jednu takvu zgodu u kojoj su Izraelci, ožednjevši, mrmljali protiv Mojsija. Psalmist, koji govori o istom događaju, pojašnjava: otvrdnula su im srca i iskušavali su Gospodina premda su vidjeli njegova djela. Naime, Izraelci su se do toga trenutka već imali prilike uvjeriti u to da je Bog s njima i da ih prati i pomaže na putu, često i na čudesan način. Ipak, svaka nova neprilika u njihova srca unosi nepovjerenje i oni kao da zaboravljaju sve što je Bog za njih učinio, pa se čak i žale Mojsiju što ih je izveo iz ropstva.
Svakom je iskrenom kršćaninu poznato o čemu je ovdje riječ: koliko god da me Bog uvjerava u svoju ljubav i blizinu, čim se nađem u kušnji u kojoj mi se čini da se na trenutak udaljio od mene, odmah mi srce ispunjava nemir, sumnje, nepovjerenje. Je li Bog doista tu? Čuje li me? Mari li za moje nevolje? Želi li mi uopće pomoći? Kad će me konačno uslišati? Zašto ništa ne poduzima?? U takvoj mi se situaciji, kao Izraelcima, može učiniti da je bilo bolje "u ropstvu", to jest, da mi je bolje bez Boga, da nema smisla biti kršćaninom, truditi se živjeti po Božjemu. Možda dolazim u napast ne samo da mrmljam protiv Boga, nego da se i okrenem od njega, pa čak i da pomoć potražim na nekoj drugoj strani.
Lako je biti kršćanin kad sve dobro ide, kad živo osjećam Božju prisutnost i blizinu, kad Bog uslišava moje molitve, a srce mi je ispunjeno mirom i radošću. Takvi su mi trenuci doista i potrebni, da me uvjere u Božju ljubav i potaknu u meni želju da se opredijelim za Boga. Ali nijedan život ne sastoji se samo od takvih trenutaka. Mudar je onaj čovjek koji to zna i prihvaća, koji uspije i u teškoćama i kušnjama svoje pouzdanje staviti u Boga kojega ne vidi i ne čuje, i vjerovati da je on i tada s njime. Upravo Bog je taj koji će mi u takvim trenucima dati snagu, mir i odvažnost da prebrodim najteže trenutke.
Kao što su Izraelci žeđali u pustinji - premda je Bog bio s njima, ali oni toga nisu bili svjesni - tako i današnji čovjek žeđa. Nezadovoljan je i nesretan, neispunjen, ranjen, često napušten i usamljen, malodušan, čak očajan. On zapravo žeđa za Bogom, ali to ne uviđa. Mrmlja protiv ovoga i onoga, svatko mu je nešto kriv. Često je ljut i na Boga, jer njega okrivljava za svoju situaciju, pa mu okreće leđa i tako se još više udaljava od onoga koji ga jedini može ispuniti. U nastojanju da utaži svoju žeđ, često odabire pogrešne putove i načine, koji ga tek prividno usrećuju, a zapravo ga ostavljaju još praznijim i izgubljenijim, odvodeći ga sve dalje od izvora istinske sreće, od Boga.
Novac, užitak, vlast, moć, New Age... To su lažni bogovi današnjega vremena, u našoj današnjoj pustinji. Kao što su Izraelci su u pustinji iskovali zlatno tele i njemu se klanjali, današnji čovjek klanja se jednom ili nekolicini tih idola, nadajući se da će pomoću njega doći do sreće. Tu su mnogi proroci tih božanstava, nude mi se, uvjeravaju me na razne načine kako je baš ono što oni imaju ono pravo, ono što mi je potrebno, ono što mi nedostaje. Kupi ovo, nabavi ono, priušti si ovo, natječi se, bori se, ugrabi, zgazi... A onda, osobito kad se razboliš, plaćaj silne novce da te netko liječi "svemirskom energijom" ili koječime. Ako još koji put spomene Boga i anđele, privući će i lakovjerne kršćane koji ne znaju dovoljno o svojoj vjeri i svome Bogu.
U današnjem odlomku iz Evanđelja, Isus se posve otvoreno objavio kao Spasitelj svijeta. Na ženinu primjedbu da ima doći Mesija zvani Krist - Pomazanik, Isus joj odgovara: "Ja sam, ja koji s tobom govorim!" Dva dana poslije, stanovnici toga grada, koji su očito bili otvoreni da prihvate Božju objavu, svjedoče svoju osobnu vjeru u Isusa: "Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta." Oni su se u osobnom susretu s Isusom uvjerili da je on Mesija, Spasitelj i Otkupitelj ljudskoga roda. Bibličari naglašavaju kako u grčkome izvorniku stoji konstrukcija koja zapravo ističe "jedincati Spasitelj svijeta" (B. Duda, Sijač je Sin Čovječji, str. 91). Dakle, ne jedan od mnogih spasitelja, nego jedini Spasitelj.
Životni je put svakoga čovjeka različit, i Crkva vjeruje kako se mogu spasiti i ljudi koji Isusa ne poznaju ili izrijekom priznaju, ako žive po svojoj savjesti. Ipak, svako se spasenje događa po Isusu, koji je za mene - za svakoga čovjeka! - umro na križu. Tu se Božja ljubav pokazala u svoj svojoj velikodušnosti, kako mi danas objašnjava sv. Pavao: "Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije."
I više od toga. Isusova smrt nije bila kraj, nego je poslije nje uslijedio trijumf dobra nad zlim, svjetla nad tamom, života nad smrću: Kristovo Uskrsnuće. Tako on ostaje živ i trajno prisutan u svijetu: "Ja sam s vama do svršetka svijeta" (Mt 28,20). "Po njemu", kaže Pavao, "imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo", dakle dionici smo Božjeg života, zajedništva i ljubavi Oca, Sina i Duha Svetoga. Duha Božjega, koji nam je poslan kako bismo - premda u svijetu - trajno mogli ostati povezani s Bogom u vjeri, nadi i ljubavi: "Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!" Duh je Sveti ona živa voda koja struji u život vječni, voda koju je Isus ponudio Samarijanki i koju nudi svakome čovjeku. Voda za kojom su žeđali Izraelci u pustinji, za kojom i danas žeđa čovječanstvo. Voda koju samo on može dati.
Vidljivi znak nevidljive Božje prisutnosti u svijetu jesu sakramenti. Isus je želio ostaviti nam te vidjljive znakove znajući da je čovjek i tjelesno, a ne samo duhovno biće. Voda koja označava sakrament krsta jedan je takav vidljivi znak nevidljivoga pečata koji se utiskuje u dušu krštenika i čini ga Kristovom svojinom. Čovjek je također i društveno biće i stoga se, premda svatko mora susresti Gospodina osobno, u dubini svoga srca, Bog čovjeku želi približiti preko drugoga čovjeka, u zajednici. To je smisao Crkve, čiji su stupovi sakramenti, a temelj vjera u Krista i ljubav Božja.
Crkva kao zajednica, i svaki pojedini vjernik, pozvana je da ljubav Božju donosi svakome čovjeku, baš svakome bez razlike, i svakome pomogne doći do spasenja, do izvora žive vode koja struji u život vječni.
Mnogo je ljudi u pustinji, mnogo je onih koji žeđaju za Bogom. Što činim da ih približim izvoru žive vode? Što činim da im pomognem u njihovoj pustinji, u njihovim kušnjama i nevoljama, jadima, bolestima, siromaštvu ili pretjeranome bogatstvu? Pristupam li im s osudom ili s ljubavlju? Isus nije mogao mirovati dok nije ispunio svoje poslanje u svijetu, koje mu je bilo iznad svake druge brige, te je izjavio: "Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo." Ono što ga je vodilo, tjeralo dalje bilo je vršenje volje Očeve. Pitam li se ja što je volja Božja u mome životu? Prepoznajem li situacije u kojima je mogu ispuniti? Molim li Gospodina da mi je pokaže? Volja je Božja najčešće daleko jednostavnija (premda ne nužno i lakša!) nego što zamišljam. Dovoljno je poslušati korizmenu pjesmu i osvrnuti se oko sebe!
Kruh svoj s gladnim dijeli,
Tužna razveseli,
Bolesna pohodi,
Slijepca k cilju vodi...
Na kraju ovoga razmatranja zahvaljujem Gospodinu na svim milostima, spoznatim i nespoznatim, koje mi je dao, a sve odluke koje danas donosim polažem u njegove svete ruke.
Slava Ocu...
Post je objavljen 21.01.2014. u 11:15 sati.