Marketing
Marija Bistrica 2009
Ako Vam se na da ćitati, slike možete vidjeti ovdje.
Mapu ovog puta možete vidjeti ovdje.
Znamo, o znamo
da alkohol škodi.
Al' rakije dajte amo
jer utjehe nema u vodi.
Kako bi poete rekli, u trenutku dok perom pišem ove redke, mada se u stvari radi o tipkanju po tipkovnici, pored mene se provlači sredina siječnja. Ove, 2014-te, godine ta sredina, je vlažna blatnjava, maglovita, tmurna… više liči na gnjusnu, odvratnu , teško podnošljivu kasnu jesen nego na doba kada bi se po cičoj zimi trebalo ići u šuma na sječu drva, po čemu je ovaj mjesec i ime dobio. Što zbog godina, mojih, a i ljudi oko mene s kojima se družim, nabrojani epiteti su se manje-više uselili i u njihove duše. Vlada duboka, kronična nestašica veselja, vedrine ili barem osmjeha. Ljudi sve više umjesto razgovora traže nijemog slušaoca koji će preuzeti dio tereta sa duše i na taj način, barem za trenutak, iako prividno, olakšati dušu naratora („Šuti, i gledaj me dok ti pričam!“)
Htjeli to priznati ili ne, svatko od nas se utapa u nekoj utjesi, uspješnoj ili ne, koja nema baš neku smislenu, racionalnu osnovu. Vrlo česta metoda je posezanje za već navedenom žrtvom slušaoca, pogotovo što je ta metoda društveno, a i medicinski prihvatljiva (nema znakova ovisnosti, barem ne tjelesnih). Duhan i alkohol se već otvoreno proglašavaju patološkom ovisnošću, da narkomaniju ne spominjem.
Nisam od onih koji svoj jad i čemer istresaju u tuđe duše, ne opijam se, ne pušim… Što mi, dakle , preostaje kao utjeha koju je opisao Cesarić u stihovima, gore navedenim!?
Bicikl!
Da, nameće se sam od sebe.
Ljeti vožnjom, a zimi pisanjem ovakvih putopisa.
Taj me izbor čini smušenim i zbunjenim („Dased and Confused“), jer i sam vidim nedostatke tog svog izbora, na koje mi dosta „Njih“ upiru prstom, no u nedostatku boljega, iako oprezno i nesigurno, ali odlučno i uporno , ostajem pri tom izboru.
„Jer utjehe nema u vodi!“
Na kraju ovog uvoda dođoh do zaključka da u ova, gore već opisana, vremena, ove redove pišem prvenstveno radi sebe samog, a dodatni bonus mi čini spoznaja da ću radost i veselje vožnje bicikla podijeliti na još 4-5 čitalaca, od kojih će mi jedan ili dva otvoreno i ozareno prići, te oduševljeno me potapšati po ramenu uz komentar „Svaka čast“. Iako to ne tražim, priznajem da godi taštini (koliko god se protiv nje borio).
Bogu hvala, pa u svojoj zalihi još uvijek pronađem pokoju staru vožnj(ic)u, još ne objavljenu, koju mogu u ovim sumornim danima u mislima ponovo odvoziti.
Tako je to slučaj sa ovom koja je obavljena vedrog, toplog i sunčanog dana sredinom 2009 ljeta.
I konačno počinjem priču o jednom ranom jutru, kada sam već u sedam sati bio na biciklu. Ranije dogovoreno spajanje sa suputnikom je odgođeno jednim pozivom mobitela. Čovjeku su se ispriječili neki problemi, ne nerješivi, no koji traže nešto vremena. Tako sam dobio neočekivanih sat-dva koje sam trebao nekako potrošiti. Kako smo se trebali sastati pred ulazom u Maksimir, nenadano slobodno vrijeme potroših zujeći kroz Maksimir.
Taj park u Zagrebu ostao mi je u ugodnom sjećanju još od djetinjstva kada sam zbog zdravstvenih razloga sa majkom ili ocem posjećivao hrvatsku metropolu. Kao dječaku iz mirne provincije, svaki dolazak u velegrad je bio doživljaj koji se duboko i neizbrisivo urezivao u pamćenje malog čovjeka. Ponekad bi slobodne sate, pred povratak kući, trošili obilaskom Zoološkog vrta koji je smješten u ovom parku. I tako od vožnje tramvajem. preko šetnje kroz park do pregledavanja kaveza sa životinjama, sve je to i dan danas smješteno u počasnom kutu mojeg sjećanja.
Da se tog jutra oglasi, osam sati je još trebalo sačekati 20-tak minuta. Sunce je svoje zrake provlačilo kroz krošnje debelih stabala želeći, valjda, otjerati jutarnju svježinu, te je zamijeniti toplinom pravog dana iz sredine ljeta, kako već tom godišnjem dobu priliči. Ta se smjena, prevrat, prava mala jutarnja revolucija, zbivala mirno i tiho, bez svjedoka dvonožnih stvorenja ove planete. Samo sam, eto, ja, iznenadno i samome sebi neočekivano, postao svjedokom tako važne promjene u prirodi, kakva je smjena noćnog i dnevnog režima. I inače ljubitelj jutra kao najboljeg od svih dijelova dana, prepustio sam se uživanju zbivanja i prizora oko sebe i dojma koji su oni izazivali u meni.
Prebogat rastrošnom količinom vremena kojeg imam za obilazak ovog parka, blago se vozikajući njegovim stazama, polako, opušteno i dokono, sam skrenuo sa staza djetinjstva na nepoznate, dosada neobiđene staze.
Smjenjivali su se prizori šume kroz koju se probija staza, sa proplancima sa i bez namjene. Ovi sa namjenom od ovih bez, razlikovali su se po rekvizitima po kojima se pentraju, skače, provlače ili jednom riječju rečeno, igraju mala i ona ostala djeca, dok se na obližnjim klupama odmaraju njihove mame, tete, a i pokoji otac. Ove potonje nabrojane učesnike sam svojom maštom nadodao, jer su u ovom trenutku mirna, tiha i pusta bila obje vrste proplanaka.
Mogila je spomen humak nastao 1925 godine povodom obilježavanja tisućugodišnjice Hrvatskog kraljevstva. Obzirom da je isti podignuo ondašnji Hrvatski sokolarski savez, na vrhu humka je brončani sokol koji samo što ne poleti.
Prije nego što nastavim priču u skladu sa naslovom, još da spomenem i paviljon Jeka. Prvo što je zanimljivo je njegova dob, naime sagrađen je još 1840 godine u čast božice Eho. Zašto tako, postaje jasno ako se nađete u njegovom središtu i ako glasno viknete, sve što ste rekli vraća vam se i razbija o glavu. Doživljaj pažnje i poštovanja vrijedan!
Onu raskošnu količinu vremena potroših brzo, puno brže nego što očekivah. Po tko zna koji put se potvrdio onaj psihološki zakon o subjektivnoj prolaznosti vremena koji, literati i poetičari jednostavno definiraju sa „Sve što je lijepo kratko traje!“ (ma koliko dugo trajalo)
Konačno pristiže moj suputnik, pa uz kratko i skromno pozdravljanje i pitanje o zdravlju i tako to, krenusmo, jer je već 11 sati.
Sad je trebalo otrpiti najgori dio ove vožnje – izvući se iz Zagrebačke gužve. Dodatno je gadna i zbog toga što je trebalo voziti ne pretjerano širokim (da ne kažem suprotno) ulicama sa mahnito gustim prometom, a sve to još i uzbrdo.“Šuti i plivaj dalje!“ kako već veli Škot sinu kojeg vodi u Ameriku nakon što ga je ovaj pitao „Tata, kad će ta Amerika!?“, tako smo i nas dvojica „šutili i plivali“, u stvari svaki za sebe, vozeći jedan iza drugoga, nikakav razgovor, komentar, ni bilo što, nije bio moguće. Tek samo vozi i nadaj se skorom završetku ove gungule!
Najavu o svršetku te gungule učinila je velika tabla koja je svekoliko pučanstvo, one u limenim ljubimcima, kojih je uvjerljivo više, kao i pokojeg planinara, te na kraju i nas bicikliste izvještavala da ulazimo u park prirode Medvednica. Da se sadi o svojevrsnom graničnom prijelazu, iza kojeg je sve različito u odnosu na ispred, vidi se po velikom parkiralištu, na kojem se odmaraju auti, dok njihovi vozači i suvozači nastavljaju patiti svoj duh i tijelo nenaviknutim i skoro izumrlim pješačenjem. I sve to uvjeravajući sebe i druge u cilju jačanja tog patničkog dvojca – duha i tijela.
Valjda i nas dvojica ulazimo u tu skupinu, pogotovo zbog toga što pentranje otežavamo gurajući bicikle ispod ili pored sebe. Ili baš zbog tih bicikala, navedeni mazohisti duha i tijela nas odbijaju prihvatiti u svoj tabor, jer, eto, to što mi činimo je ipak malo previše – i za duh i za tijelo! Ne obzirući se na takva moguća razmišljanja, nas smo dvojica odahnuli, barem duhom, jer je iza tog raskošnog parkirališta cesta stisnula na širinu dostatnu tek za vožnju četverotočkaša u samo jednom smjeru. To u stvari i jest tako jer od onog parkirališta cesta je u nastavku jednosmjerna, pa kada dosegne vrh Medvednice, nastavlja drugim obronkom nazad u Zagreb i dalje u statusu jednosmjernice.
Gledajući očima bicikliste, to nije ništa loše. Naprotiv! Cesta je simpatično uska, promet i nije Bog zna kakav (malo kome se od pripadnika urbanog življa metropole da po njoj vijugati autom), a uz manje-više stalnu hladovinu, vožnja, ili pješačenje uz guranje bicikla, ne pada tako teško – naprotiv!
Tu su i lakat krivine kojom je, barem meni, zanimljiv i ugodan prolazak, pogotovo kad se popnem na viši dio pa onako s visine, superiorno, promatram dio ceste kojom upravo prođoh.
Često smo stajali da predahnemo, pauzu produžavali nenadano i neočekivano zanimljivim razgovorom, nastavili vožnjom, brzo se zadihali, pa u stilu „pametiji popušta“ ipak se odlučili za pješačenje.
Onda nam je ponestalo tema za razgovor, pretočili smo ih u očekivanje vrha prijevoja iza svake krivine ispred nas. Umjesto oduševljenja dolaskom na vrh prijevoja, slijedilo je razočarenje zbog izostanka željenog. Očajavali nismo dugo, tek do slijedeće krivine, kada smo ponavljali već proživljeno. Dakle, očekivanje - pa razočarenje, očekivanje - pa razočarenje …
Standardno preispitivanje sebe i svoje duhovne snage, izdržljivosti i (s)trpljenja. Iskustvom sam već naučio da u tim trenucima trebam (pro)naći neku, bilo kakvu, ali dovoljno jaku temu za razmišljanje koja će mi skloniti svijest na drugu stranu od ove muke, umora i znoja.
Da li zbog (pre)velike muke, umora i znoja, da li zbog nedostatka bilo što (posebno) zanimljivog oko mene ili možda tek zbog (pretjerane) malodušnosti, pronalaženje teme za mentalni bijeg od stvarnosti ponekad mi bude jako težak, mučan i kompliciran, no ovaj put je bilo suprotno. Iznenađenje nailaska na prijevoj, koji je teatralno, iako tiho, najavio kraj duuuge i teške uzbrdice, bilo mi je toliko veliko, jako, da mi je na trenutak prešlo u razočarenje. Razočarenje zbog toga što sam tako milo i ugodno plovio nekim mentalnim temama, izgubivši potpuno svijest o realnosti penjanja uz brdo, da sam nailaskom na prijevoj doživio nešto kao naglo, brutalno buđenje iz lijepog, ugodnog sna.
Jasno da je to razočarenje kratko trajalo, tek jedan tren. Zamijenio ga je znani ugodni doživljaj zadovoljstva pobjedom, ili bolje rečeno „pobjedom“ još jednog prijevoja, uzbrdice koju sam uspi prijeći. Tom mojom „pobjedom“ uzbrdica nije ništa izgubila, a moja je duša puno dobila tako da štete, žalosti ni troška nema (što se tiče onoga koga sam „pobijedio“), a zadovoljstva, sreće i užitka kod mene u tom trenutku i za izvoz!
Kad nas je prošla euforija te „pobjede“ pojavila se glad u obliku glasanja našeg probavnog trakta (krčanje želudca) pa smo svratili u restoran planinarskog doma na grah sa kobasicom zaljevan pivom.
Sijedi gušt spuštanja!
Ostvaren je „normalnom“, dvosmjernom cestom koja se krivudavo spušta po sjevernim obroncima Medvednice, s onu stranu Zagreba. Na jednoj od krivina smo zastali te snimili situaciju u brežuljkastom Zagorju.
Prilikom svakog, ama baš svakog spusta, na njegovom kraju se javi ono standardno razočarenje njegovim (pre)brzim završetkom. Uživim se (pretjerano?) u gušt spuštanja, zaboravim na sve nedaće, probleme, muke u meni, oko mene i šire, stopim se, pretvorim u tjelesni stroj kojemu je jedina zadaća, svrha postojanja, bit, da duši u sebi omogući, pruži, izvrši što je moguće više gušta, ugode i zadovoljstva. Taman kad se to dvoje, duša i tijelo, usklade i stope u tom zajedničkom cilju – dođe kraj nizbrdice. Tada se kao svaki strpljivi ovisnik tješim pojavom slijedeće prilike kada ću biti u mogućnosti ponavljanja ovisničke ekstaze zvana „Nizbrdica!“.
Civilizacija nam je dobrodošlicu zaželjela u obliku drvenog, pješačkog mostića raskošno uređen saksijama cvijeća obješenim o njegovu ogradu. Ulazimo u Donju Stubicu, ili u neko od njenih predgrađa u obliku nekog zaselka.
Prolaskom kroz centar odajem priznanje mjestu Donja Stubica. Gledajući na karti izgladalo je kao malo veće selo, no sada kad sam prošao kroz mjesto čini mi se da se slobodno može nazvati gradom. Prošao sam i kroz manja mjesta koji su se gordo ponosili statusom grada pa zašto ne bi to mogli i Donjstubičani!?
Do Marije Bistrice slijedi 20-tak km gore-dolje, lijevo-desno. Pravi Zagorski bregi. Lijepo i zanimljivo za vidjeti, no nije za nekoga tko se žuri, pa još to čini na biciklu. A zašto se i žuriti pored ovako prekrasnog krajolika.
Na jednoj od nizbrdica propičili smo pored rezidencije sa raskošno uređenom okućnicom i svježe pokošenom livadom.
Nakon višestrukog gore-dolikanja i lijevo-desnog zujanja ispred nas iskoči tabla sa natpisom „Marija Bistrica“. Skrenuli smo prema centru mjesta vođeni tornjom crkve, zaštitnog znaka ovog mjesta.
Crkva je na uzvisini, malom brdašcetu, dovoljno malom da se svaki smrtnik može popeti, bez obzira na kondiciju, a opet dovoljno visoko da se lako uoči i izdaleka. Pored toga došavši na trg ispred crkve dobije se dojam izdvojenosti i od ostatka mjesta i od ostatka svijeta. Barem meni to tako izgleda, jer svaki (pa i ovaj) put kad dođem do te crkve obuzme me poseban doživljaj, neka mješavina divljenja prema crkvi i okolici, poštovanja, dostojanstva koje ova crkva nosi, te neka vrst dubljeg preispitivanja samog sebe, nešto više od svakodnevnog kako-ćemo-briga. Ne znam ni sebi baš najbolje objasniti, no svaki put sa ovakvih mjesta odlazim mrvicu smireniji, zadovoljniji nego što sam bio kad sam dolazio. Kao da mi je netko pomogao da riješim dilemu, usmjerio me, gurnuo me na neki od putova kojeg smatram pravim, dok sam tren prije neodlučno i zbunjeno promatrao opcije paraliziran neodlučnošću izbora. No, sve to bez neke (veće) konkretnosti, veća je jedino odlučnost i smirenost. A kud' ćeš više!
Ne razumijem se (pretjerano) u arhitekturu ni u Povijest umjetnosti, ali to mi i nije potrebno da se prepustim osjećajima. Dok promatram crkvu osjećam divljenje i (straho)poštovanje. „Ostajem bez daha“, kako se već kaže. a to su oni trenuci kad zaboravim tko sam, gdje sam, s kim sam, već se sav pretvorim u prijemnik podražaja koja mi moja čula šalju. Ti podražaji su toliko jaki da um zanijemi, ušuti, povuče se i prepusti se upijanju tih podražaja. Kasnije, kad sve ovo prođe, vaditi će iz memorije ponaosob od svakog od njih, pretakati, analizirati, donositi neke zaključke ili barem to pokušavati. Opet ništa pametnije neće zaključiti od onog što je sada duša ushićeno postavila u obliku nijemog divljenja na licu mjesta pri promatranju. No, sve to nije ni uzaludno ni jalovo. Naprotiv! Na taj način se još jednom (i ne samo jednom) proveze ova vožnja, te se opet proživi, onako u sebi, kako bi informatičari rekli „virtualno“, sve, ili barem približno sve, on onoga što sad osjećam dok promatram crkvu i njen okoliš.
Isto stanje u mojoj duši se nastavlja i nakon ulaska u crkvu. Samome sebi izgledam kao mali Ivica koji odjednom uniđe u ogromnu prodavaonicu igračaka, pa nijemo, zapanjen, nesvjesno otvorenih usta promatra prizore oko sebe. Tako i sebe za trenutak, tek za trenutak, uhvatih kako i ja razgledam prostor oko sebe, zadivljen prizorom. Kažem za trenutak, jer nisam htio trošiti dragocjene sekunde razmišljajući o sebi pored ovakvih prizora.
Ne znam na čemu bih se zadržao!? Da li na općem dojmu prostora, da li na oltaru, da li detaljno oslikanim zidovima ili, pak, na „sporednim“ kipovima koji su diskretno smješteni negdje sa strane, na stupovima, za nijansu tiši, i nenametljiviji od ostalog, svjesni da u ovom ambijentu oni nisu glavni magnet za pogled posjetioca.
Za povratak u Zagreb izabrali smo glavnu poveznicu Marije Bistrice sa metropolom. Trebalo se popeti nekih 400 metara na Laz Stubički, a zatim spustiti u Kašinu. Obzirom na epitet „glavna“, ovom prometnicom je promet bio pojačan u usporedbi sa dosadašnjim, no još uvijek nije bio prejak i nepodnošljiv.
Par kilometara nakon Marije Bistrice počela je, najprije lagana, a potom sve veća i veća uzbrdica koja je na kraju brdo ispred sebe svladavala serpertinama.
Penjajući se sve više i više, ispred nas su se pojavljivali prekrasni prizori Zagorskih brega prošarani šumom, vinogradima i poznatim klijetima – vinogradske kuć(ic)e, za alat, odmor i za što već treba u vinogradu.
Nakon Kašine spustili smo se do Sesveta, da bi se, vozeći uglavnom nogustupima, probijali kroz urbanu, betonsku džunglu do naših odredišta u našoj metropoli.
Izlazak iz Zagreba i ponovni ulazak u njega je apsolutno najgore od ove današnje vožnje – neusporedivo gore od uzbrdica kojima smo prošli. Sve ovo danas je trajalo nekih 100-njak kilometara koje može proći (skoro)svaki biciklista sa mrvicu većom upornošću/tvrdoglavošću. Za uzvrat dobiva svojevrsni vremenski stroj koji ga voza tamo-amo vremenskim prostranstvima, od mahnitosti velegrada, gdje su sekunde neprocjenjive, do zelenog brdovitog raja ili do smiraja duše gdje je grehota žuriti.
Sve to u jednom danu.
Sad, kad ste sve pročitali, slike možete vidjeti ovdje.
Post je objavljen 26.01.2014. u 14:26 sati.