Marketing
Slavko na "susjedovoj trešnji"
Jučer je na Indexu objavljena izjava Slavka Linića iz 2001. godine pod naslovom: „“Krao bih pod određenim uvjetima.“
Zgrozio me tekst... i puno toga postalo mi je jasnije. Iz ovakvog stava proizlazi da današnji ministar financija ne zamjera onima koji su pokrali državu, nego zamjera onima koji su to učinili neoprezno.... da ih ulove. Ministar smatra da je krađa „pod određenim uvjetima“ normalna.
Njegova tolerancija na krađu je bljutava, ali mene je još više zapekla ova rečenica:
„Ja tvrdim da sam dvojna ličnost. U poslu nemam osjećaja i ne želim ih imati. Bit ću bezosjećajan jer je to moja funkcija, moja odgovornost, za to dobivam plaću. U odlučivanju nema humanosti. Privatno je Slavko Linić nešto sasvim drugo.“
Osjećaji nisu nešto što imamo pa nemamo... nešto što možemo isključiti na gumbić. Istina, možemo kontrolirati sebe pod navalom emocija... možemo biti sa svojim emocijama u prijateljstvu i skladu ili pak u totalnom neredu... no ne možemo biti bez njih. Ne može jedna osoba par sati u danu biti bezosjećajna, a preostale sate osjećajna.
Zar doista ministar misli da za bezosjećajnost dobiva plaću i da u odlučivanju ne smije biti humanosti? Zar doista misli da su odgovorne osobe istovremeno i bezosjećajne? Šteta što ovu izjavu svi mi koji smo glasali za socijaldemokraciju nismo imali prilike pročitati prije izbora.... jer socijaldemokrat bez emocija naprosto nije moguć. Ideja socijaldemokracije izvire iz vrlo šarenih i dubokih emocija.
Profesionalnost, dosljednost, upornost, ustrajnost i nepokolebljivost nisu osobine koje ne poznaju emocije... naprotiv, njihov korijen je vrlo razgranat u širokoj paleti emocija koje su neobično važne za osobnost svakog čovjeka.
U ovoj iskrenoj analizi samog sebe ministar pokazuje svoju zabludu. Prikazuje se na način kako želi da ga mi vidimo... ali on nije takav. On itekako ima emocije. Na žalost... on njeguje negativne emocije. Do sada smo imali prilike gledati kako se zna nekontroliralno ljutiti i kako svojoj ljutnji pušta da se raspleše na neprimjeren način.
On očito ima razvijenu toleranciju na krađu, ali na žalost nije dobar u toleriranju stresa i kontroliranju impulzivnih reakcija.
Uvijek krivce traži u drugima, a empatiju ne naziremo čak ni u tragovima. Čovjek se ne nosi baš najbolje s pritiscima okoline.
Nedavno je u mom poduzeću objavljen jedan natječaj za neko rukovodeće radno mjesto. To je samo jedan u nizu... nakaradan, jer iz njegovog sadržaja je jasno da je pisan za konkretnu osobu.... Svi su takvi.... više se tome ni ne čudimo, nemamo se snage više ni ljutiti.... naprosto smo otupili. No ovoga su puta na kraju oglasa napisani zanimljivi dodatno poželjni uvjeti: emotivna inteligencija, moralna načela i osobni integritet. Sprdali smo se uz jutarnju kavu s ovim uvjetima jer je kao dan jasno da su oglas pisali politički postavljeni kadrovi, za novi politički kadar koji treba uhljebiti.
No kad sam pročitala ovu izjavu ministra Linića pali su mi ti uvjeti na pamet.... i potaknuli me na sanjarenje kako bi bilo lijepo živjeti u društvu gdje se politikom ne može baviti baš svatko.... te znanstvenici – neovisni stručnjaci mjere emotivnu inteligenciju, preispituju moralna načela (sustav vrijednosti) i raznim testiranjima utvrđuju koliki je osobni integritet pojedinca.
Ako želite postati zaštitar.... proći ćete razne psiho i druge testove.... a političar može postati baš svatko.... Ponekad mi se čini da je poželjno da posjeduju što nakaradniju osobnost da bi u politici mogli napredovati.
I ne, nemamo se pravo ljutiti. Pa lik nam je još prije toliko godina priznao da tolerira krađu i da je dvojna ličnost, bezosjećajan i nema namjeru biti human.
Valjda smo mi narod koji želi takve likove da nas vode u "bolje sutra" i da nas uče kako je podvig ukrasti.... bez granice i straha.... bitno je samo to mudro izvesti... da nas nitko ne vidi.
Ministar me podsjetio na dječaka iz ove priče...
Ima jedna priča o desetogodišnjem pametnjakoviću koji je došao narugati se mudrom sijedom starcu. Dječak je u šaci držao ptića.
Licu, išaranom borama mudrosti i okrunjenom sjedinom, postavio je dječak svoje izazovno pitanje:
«Djede, je li ovaj ptić u mojoj ruci mrtav ili živ? Odgovori, ako si tako pametan.»
Siguran da je ptić živ, starac je shvatio zamku:
Ako kaže da je živ, bezosjećajni dječak zdrobit će ptića prije nego otvori šaku.
Ako kaže da je ptičica mrtva, dječak će je pustiti da odleti u slobodu i narugati mu se.
Gledajući ga prodorno u hladne oči, sijedi starac je blago odgovorio:
"Sinko, onako je kako ti hoćeš da bude."
Narod je poput ptića u ruci ovog dječaka....
Ministar ima moć da nas zdrobi ili da nas pusti da poletimo....
Mi smo mu dali tu moć....
Post je objavljen 25.01.2014. u 23:25 sati.