Što bi to trebalo znaćiti?
Svima nam se događa da ne želimo slušati govor kojeg ne razumijemo.
A što je govor?
Riječi koje pokušavaju stvari oko nas vidljive i nevidljive učiniti razumljivima. Naći im smisao. Prodrijeti u svaki kutak ovog nerazumljivog i vrlo ćesto tužnog i okrutnog svijeta. Ali i lijepog svijeta. I dobrog. Sve što znamo je tu. Možemo slutiti, očekivati. Nadati se ili... ili se miriti s postojećim. U postojećem plivati. Mi plivaći kratkog daha i kratkih staza.
Naša mala i kratka egzistencija nestat će u vjekovjećnosti skupa sa rijećima, stvarima koje nas okružuju. Ljudima. Dobrima i lošima. Ljubavima. Uzvraćenima i onima koje su ostajale samo na slutnji, drhtaju. „ A čežnja dršće kao ptiće golo…“
Susretu bez dodira. Pokoja riječ i pogled. Ili duga i plodonosna rasprava o temi koja je drugima bila dosadna i nepotrebna, a 'oni, mi, vi' su/ smo/ ste znali o čemu se tu govori.
Sustigle su me godina pa mi se ne priča o tjelesnom. A tjelo je itekako važno. I njega boli. I ono zna uživati.
I onda tu je kraj. Definitivan kraj. Riječ kraj. Konačan kraj kao konačno riješenje za nas kljaste umorne i ograničene. Maloumne. Siromašne duhom.
Siromaštvo duha! Što bi to bilo?
Samo riječi. Što su rijeći?
Kakva je to supstanca? Materija ili duh? Štogod jest zašto je tu i čemu sve to teži.
Umorna sam od razmišljanja na prvu loptu i ljudi kratkog daha. Sa svake strane. Mislimo, mislimo! Tko za sebe može reći. Ja sam u pravu ostali su glupi.
Moja je teorija jedina prava istinita i svi ljudi kugle zemaljske moraju je slijediti. Onaj koji je ne slijedi glup je.
Malo jok!
Siromašni duhom, po meni, su oni koji su svjesni siromaštva svog duha, a opet su ili unatoč tom siromaštvu, ili baš zato otvoreni su duhom za primanje pravih vrijednosti i učenju novog.
A, evo ljepše strane stvarnosti:
La Toma, blagdani, praznici i slobodni dani.
Tu, je naravno, la Tomina seka Leda –Frida, mama, tata, druga baka, deda i ostali.
La Toma je zapravo: Ja, Toma, ali Toma još ne zna reći j t.j ja pa ispada la. Ako ima još koja baka, a može i mama shvatit će koliko mi stari uživamo u njihovom tepanju iako vrlo dobro znamo da to nije u redu. Odgoj ćemo lake šale (uzrečica nekih mojih drugih unuka) prebaciti na dežurne mame i tate, a mi ćemo ih potkupljivati sa svim i svačim.
A djevojčica, Frida, Leda, seka, buca uživa i kad se bori za život, jer je Toma čas la lovac, la vuk, la djeda mraz, la lav, la zmaj, najčešće la terminator, kopa Ledu, kojoj je ime Frida, zatrpavajući je igračkama da joj jedva viri mali prćasti nosić (možda je taj nosić na drugu baku, to priznajem, ali poslagat ću koliko danas fotografije jedne, druge i moje pa neka odluči žiri.)
Uživancija i odgovornost. A nemaš više što djeci čitati. Sve one lijepe i okrutne bajke braće Grimm, Andersenove i ine bajke ništa. Uče djecu okrutnosti. To ništa. Ne čitati! Ja ih se ne sjećam takvih, a nisam ni okrutna. Bar mislim.
A tek što su učinili od Ježurke ježića. Jesu li pitali za dozvolu? Smije li se tako raditi. Promijeniti nečije djelo?
A la Toma je maštovit. S ogromnom energijom. Od jutra do sutra.
Ništa od fotografija
Post je objavljen 25.01.2014. u 16:01 sati.